Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Zašto rak ne prestaje nakon što ste "izliječeni"

Autor: Mary Valle, 7 May 2016

08.04.18 / 12:43

Nedavno sam bila na godišnjem pregledu. Sedam godina nakon preživljavanja raka, već je postalo rutinski. Ništa strašno, pomislila sam. Mogu ja to. Scanxiety je za gubitnike. Bila sam puna sebe u 8 ujutro.

 

Zaboravila sam kako sam nakon prošlogodišnje golgote od testova pocijepala bolničku iskaznicu, s lancem i svime sa vrata i bacila je u kantu za smeće na parkiralištu. Zaboravila sam sve dok se nisam ove godine mogla prijaviti u bolnicu bez nje. Morala sam nabaviti novu.

 

Osjetila sam poriv da finoj teti koja mi je napravila novu iskaznicu i pritom me uvjeravala da ih ljudi stalno gube kažem da je ja zapravo i nisam izgubila. Bacila sam je dramatično, kao da čupam kravatu i dajem otkaz na poslu. I još se iza mene desi velika eksplozija a ja nastavljam hodati. Smijala se, baš se smijala, i zbog toga sam se osjećala malo bolje.

 

U čekaonici sam poslala poruku Anyi, prijateljici. Često zamišljamo postavu snova u fimskim adaptacijama knjiga. “Novi film”, napisala sam. Odmah je odgovorila – Odlične žene Barbare Pym, veličanstveno domišljate priče o Engleskinji, usidjelici i njenom neobičnom ljubavnom životu. Kasting je počeo odmah sa Rocky Napierom, zanosnim, koketnim vojnikom. „Tom Hiddleston je Rocky Napier“, napisala je Anya. „Može“, napisala sam ja. „Ovo je skoro pa jezivo“.  

 

Dogovorile smo se da Adam Driver glumi čudnog antropologa Everard Bonea. Nakon još nekoliko likova, prozvali su moje ime. Nakon prvog događaja, vađenja krvi od 45 minuta, ponovno sam poslala poruku Anyi. „Jedva čekam da odem odavde“.

 

Anya je bila zbunjena. Sva moja priča o „skoro pa danu opuštanja“ – ogrtač, besplatni čaj – i priča o filmovima koja ju je navela da povjeruje u to da sam sedam godina poslije, ostavila rak iza sebe. I ja bih pomislila isto.

 

Ipak, uvijek me prati. Pokušavam glumiti da je sve u redu. Ako se pravim, i ja nekako pomislim da je sve u redu, makar nakratko. Tako sam i vukla Anyu sa sobom u zemlju mašte, sve dok više nisam mogla. Sjedila sam tamo sa infuzijom zaljepljenom na ruku koju su ostavili kako bi idući događaj, injekcija radiokativnih izotopa, glatko prošao. Pošto sam alergična na traku kojom obično lijepe ovu stvar na ruku, moja mala cjevčica se umota u mali oblačić koji izgleda poput čarape, savršen jastučić da olakša moj pokušaj da nešto napišem.   

 

Ovdje stvarno moram reći da sam provela dobre dvije godine u ovom okruženju. Jako dobro znam kako malo stvari ima za raditi u čekaonici. Listanje masnih časopisa. Buljenje u prazno. Trivijalno čavrljanje sa prijateljem ili članom porodice. Bezumno dopisivanje. Sve ove zabavne aktivnosti dolaze sa gratis porcijom hladnog znoja.

 

„Jedem ogromnu i ogavnu cimetnu rolnicu iz kafića koji se zove Veliko zrno“, napisala sam Anyi. Moja ruka ima pelenu. Od ugljikohidrata ću se rasplakati u javnosti.“

 

„Voljela bih da sam tu s tobom“, rekla je.

 

„Ma ne, u redu sam, fakat“, rekla sam.

 

Nakon kratkog obilaska CT-a, od do tad jedva primjetne, niskofrekventne panike me je već počela boljeti glava. Ovo je bilo izvan mojih sposobnosti poricanja. Htjela sam izaći iz bolnice i nikad, nikad se ne vratiti, ali me čekala 50-minutna denzitometrija, sa mnom u glavnoj ulozi, umotanom poput ljudske tortilje. „Ovo je u stvari užas“, napisala sam Anyi.

 

Ona je bila zbunjena mojim promjenama raspoloženja. „Zašto nikad ne pričaš o ovome?“, pitala je. „Jer sam stvarno umorna od priče o raku“, rekla sam. Čini mi se kao da svi imaju ili su imali rak ili imaju umrlog ili umirućeg člana porodice ili prijatelja. Pokušavam da budem pozitivna u vezi s tim, i ne želim nikome da dosađujem. Ne polazi mi uvijek za rukom.

 

Plus, postoje preživjeli koji stvarno plešu od sreće ostatak života, trče na maratonima, uživaju u svakom jutru kao da je svako naredno sve ljepše i ljepše. Osjećam kao da nisam baš uspjela u tome da budem neprestano inspirativna i energična.

 

“Neprekidni užas preživljenja je velika, prljava tajna“, rekla sam. „Vidljela sam šolje za kafu s natpisom RAK JE KOMA, ali nikad PREŽIVLJENJE JE KOMA“.

 

Ne znam čak ni imam li ćelije raka koje se kriju, čekaju da se opet namnože. Da li je ona eksperimentalna vakcina prtiv raka dojke naučila moje ćelije da razmišljaju drukčije? Da li svo ono voće i povrće koje dnevno gutam zaista radi nešto? I svi pređeni kilometri? Sve što znam je da sam u stalnom stanju koje se zove Bez dokaza o bolesti.

 

“A RAZMOTRITE ALTERNATIVU šolja?“, odgovorila je Anya.

 

„Moram tražiti novog terapeuta“, napisala sam. „Hvala ti na podršci.“

 

Završna ceremonija je bila posjeta mom onkologu. Nakon fizikalnog pregleda, rekla mi je da mi je krvna slika super, ali je tumor marker koji je godinama bio stabilan sada malo povišen. „Ima li neka riječ koja opisuje nagli nalet hladnog znoja?“ Odmah sam samu sebe počela grditi za sve što sam loše radila ovih godina, uključujući to što nisam jela sirovu hranu, bez šećera, što nisam učestvovala na triatlonima i bila super-pozitivna sve vrijeme. Mada znam da sve to ne garantuje da se rak neće vratiti.

 

To je samo fluktuacija, rekla je doktorica. Ništa strašno. Sestra je dodala da bi, neko ko me ne poznaje, pogledavši u moj karton se zapitao kako se ovako zdrava žena našla ovdje.

 

“Nema dokaza o metastazi“, rekla je doktorica, pouzdano klimajući glavom. 

Osjećala sam se tako malaksalo poslije toga da sam još ostala sjediti na onoj stolici umjesto da doslovno otrčim do auta i ostavim tragove guma na parkiralištu. Pisala sam Anyi. Stvari tipa „Gwyneth prehrana“, „trčanje“, „koza“ i „Evo me k'o Midge u Vertigu kad čupa sama sebi kosu i govori Glupača! Glupača! Glupača!“

„Ali sve je OK“, napisala je Anya.

 

“Jeste, moglo je biti gore“. Nije da me neko drži u kutiji i muči. Slobodna sam. I imam proprilično super život, relativno govoreći.

 

Smrt nas sve uhodi; to je tako kod živih bića. Možda su je preživjeli samo malo više svjesni. Moje rješenje bilo kojih problema su šetnje. Moje rješenje su i vulgarne šale, nekad i naglas. Moje rješenje je aktivno preusmjeravanje misli, što je možda konstruktivna domišljatost – ili obično poricanje. Ili uopšte nemam rješenja pa se sažaljevam i ludim. 

Ipak, poprilično je oslobađajuće žaliti se na preživljavanje raka. Mogu se žaliti. I žalit ću se! I onda ću, nakon žaljenja, sleći ramenima i reći: „ali ozbiljno, moglo bi biti i gore.“

 



anksioznost kod oboljelih od raka prije ili na pregledima/skeniranju

 

Izvor: the Guardian: https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/may/07/cancer-isnt-over-after-cure-remission-survivor-tests-checkups?CMP=share_btn_tw
Ocjena:
5
Najnovije