Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Opraštanje.

28.02.2019 / 00:54

 

Opraštanje. Sposobnost ljudskog bića da prestane zamjeriti nekome nešto što se desilo u prošlosti. Jednostavan koncept, ali izuzetno teško primjenjiv.

Svi mislimo da smo sposobni da oprostimo drugima, i da smo to zasigurno uradili mnogo puta u životu. Doduše, neki možda i jesu, ali u ovom slučaju ću da se osvrćem na svoja iskustva.

Većina religija ovog svijeta upravo podržava ideju opraštanja drugima, i smatra to kao putem ka duševnom miru. Ono je ono, čemu nas inače i uče da trebamo težiti.

Zbog toga se i jesam cijeli svoj život vodio vjerovanjem da je sposobnost opraštanja jedna od ključnih faktora koji čine osobu dobrom. To je podržavala i moja tradicija, i okolina, a i način na koji su me moji roditelji odgojili. Trudio sam se, koliko je to bilo u mojim mogućnostima, da opraštam greške ljudima oko sebe. Nisam osoba koja se lako ljuti, te, bez obzira na sve, nisam ni imao previše prilika za to.

Ono što nisam ni primijećivao jeste da, dok sam imao razumijevanja prema ljudima iz svoje okoline, sam sam sebi bio najveći mučitelj.

Rak je to samo pogoršao. Koliko god da sam svjestan da sam bio bolestan, i da je ta bolest sa sobom donijela mnoge promjene u mom životu, ja to nisam prihvatao duboko u sebi.

Tako je bilo od samog početka liječenja. Nisam dopuštao da drugi rade stvari za mene, koliko god one bile beznačajne. Sam sam ustajao, sam hodao, sam sklanjao sto, hranio se... Nisam htio, i nisam smio dopustiti sebi da se osjetim bolesnim, te ni sama bolest nije smjela postojati u mojoj glavi. Koliko god da sam bio upozoravan da moram da dopustim da mi roditelji i medicinsko osoblje pomažu (prvenstveno zbog niskih trombocita i velikog broja prilika da se povrijedim, ali i zbog mnogih ljekova koje sam primao), ja sam se opirao.

Vjerovao sam da je sve u redu sa mnom dok mi pomoć nije potrebna. Zbog toga sam se svakodnevno tjerao sve više i više.

Ova, iz sadašnje perspektive, nezdrava navika mi je ostala urezna u mislima i kada se liječenje završilo. Okolnosti su postajale drugačije, a ciljevi sve veći i veći.

Nisam sebi dopuštao izostanke u školi, dok god moje zdravstveno stanje nije postajalo kritično. Tjerao sam se da učim i kada mi je glava pucala od bolova. Sve je moralo da bude kao da bolest nikada nije ni postojala, jer sam se bojao šta bi značilo kada bih popustio svoje uzde.

Nisam želio da poslušam svoje roditelje, ni svoje ljekare, kada su mi govorili da je medicina previše stresan fakultet za osobu koja se liječila od raka. Gurao sam se dalje i dalje.

Nešto u meni nije prihvatilo da sam bio bolestan. Nije željelo da prihvati da tu činjenicu ne mogu da promijenim, koliko god je poricao. Imao sam tako precizne planove, da ih ništa nije smijelo omesti, pa ni rak.

Ono što me je inspirisalo da napišem ovaj tekst jeste ciklus kroz koji sam prošao mnogo puta do sada.

Nakon perioda velikog stresa, bio to kontrolni, usmeni, ili u posljednje vrijeme ispitni rok, dolazio je period kada sam morao da prebolujem neku manju bolest. Nekada bi to bila prehlada, nekada gripa, upala grla, sinusa, ili bilo šta drugo. Svojim nerazumijevanjem za sebe, sam se dovodio do toga da moje tijelo ne može da prati moje želje i ciljeve.

Ovih dana, dok sam se borio sa upalom sinusa ( nakon januarsko - februarskog ispitnog roka Laughing ), nešto je u meni kliknulo. Valjda mi je dosadilo to što moram da prebolujem svaku stresnu situaciju, jer sebi ne dam oduška.

Sporo shvatam, ali bolje ikada nego nikada. Borba sa samim sobom nije gotova. Ona nije pošteno ni počela. Znam da ustanovljen način razmišljanja nije lako promijeniti, ali se mora početi negdje.

Počinjem da shvatam da mi se svi stari ciljevi u životu možda nikada neće ostvariti. Ono što me zaista čudi je to da me ta činjenica ne rastužuje. Kada se sve u mom tijelu može promijeniti, zašto se to isto ne bi moglo primijeniti i na njih. Teško je u dvadesetim godinama, kada mnogima "zuje muve" u glavi, shvatati poentu života, ali su mi takve karte podijeljene, i sa njima moram da igram.

Razumijevanje, koje imam za sve ljude u životu, sam uskraćivao samom sebi. Na neki način sam bio ljut na sebe, jer sam se razbolio. Bio sam ljut, jer nisam mogao to da promijenim. Jer sam sebi dopustio slabost, koja me je neizmjerno koštala. Iz perspektive nekoga ko nije imao iskustva sa rakom, ove riječi moraju da zvuče kao ludost, ali je to stvarnost u kojoj sam živio dugo,dugo vremena. I dok pišem ovaj tekst, teško mi je da to prihvatim.

Opraštanje sebi na raku je nešto što nisam mislio da ću ikada morati da radim. Nijedan članak na internetu, nijedan letak, ni emisija o raku me na to nije mogla pripremiti. Nekako je to zanemaren aspekt borbe sa rakom. Svi pričaju o tome kako se okolina treba ophoditi prema liječenom pojedincu, dok se njegov odnos prema sebi stavlja u drugi plan.

Već sam ovo pisao, ali je proces prihvatanja ovih riječi jako spor.

Niko od nas nije svojevoljno izabrao rak. Niko se nije namjerno razbolio. Sve što je rak donio sa sobom je van naše kontrole, i ne možemo uticati na to. Nismo krivi za ispaštanje naše porodice u toku našeg liječenja, i nismo krivi za cjelokupno negativno iskustvo u borbi sa rakom.

Nije mi bilo lako napisati ovaj tekst. Ono u meni što me tjera da prikrivam svoje slabosti me gura da zaboravim da sam ga i počeo pisati, i da ga jednostavno obrišem.

Samim tim što ga objavljujem vam želim poručiti da budete makar malo blaži prema sebi. Da pored ljubavi i razumijevanja prema drugima, naučite da oprostite i sebi. Da živite život koji jeste, a ne onaj koji se tjerate da bude.

Nije lako, ali ako svi budemo mrvicu opušteniji, a ujedno i srećniji, ovaj svijet će biti mnogo svjetlije mjesto za život.

Volite svoju porodicu. Volite svoje prijatelje. I ono najbitnije, volite sebe.