Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Perspektiva.

28.02.2019 / 00:49

 

Bilo to realno, ili ne, uvijek sam se vodio mišljenjem da mogu, i moram da ostvarim sve što sam isplanirao. Ta ambicioznost, ili možda bolje reći egoizam, me je vodila kroz život od kad znam za sebe. Nikada nisam gubio previše vremena na razmišljanje o preprekama koje stoje na putu do uspjeha. Uspjeh se podrazumijevao.

Nekim čudom, sve mi i jeste polazilo za rukom. U osnovnoj školi se nisam mučio da ostvarim odličan uspjeh. Bili su tu problemi (realnije problemčići), koje prate odrastanje, ali ništa što bi me sputavalo. Svaki uspjeh je sa sobom nosio pohvale, nagrade, ali i neki čudan osjećaj duboko u meni. Počeo sam da osjećam da uspjeh više ne smije biti upitan. Osjećao sam da moram uspjeti, dok je pomisao na moguće greške izazivao strašnu nervozu i paniku.

Nemojte me pogrešno razumijeti, niko me nije tjerao na ovo. Moji roditelji su bili zadovoljni sa mnom, bez obzira na moje uspjehe ili poraze. Nikada me nisu tjerali da se ističem, niti na to da moram biti najbolji. Ono što me "tjeralo" na uspjeh je dolazilo iznutra, i niko to nije mogao promijeniti. Ono je bilo dio mene, kao i sve ostalo što je činilo moju ličnost.

Taj nagon da budem najbolji na početku nije predstavljao ništa negativno, te nisam previše ni razmišljao o njemu. To jest, sve dok se nisam razbolio.

Nakon liječenja, trebao sam nastaviti sa životom, kao da se ništa nije dogodilo. Krenuo sam u srednju školu, i onaj dobro poznati osjećaj se vratio, neoštećen svime kroz šta sam prošao. Jedina razlika je bila što sada nisam mogao sa lakoćom da riješim sve što mi se zada.

Rak je ostavio svoje posljedice, koje su me poput okova vukle nazad, dok su očekivanja koja sam zadavao sam sebi samo rasla. Borio sam se, i borio, i nekako sam se progurao kroz srednju školu sa odličnim uspjehom i svim pohvalama.

I dalje, bez obzira na sve što sam prošao, u meni je gorila ista žudnja za uspjehom, bez obzira koliko me to koštalo.

Tako sam došao do medicinskog fakulteta, i do pravog razloga zašto pišem ovaj tekst. Prije nekoliko dana sam imao praktični ispit iz fiziologije, koji sam spremao dugo vremena, i koji sam uprkos svom mom trudu pao. To nije bio moj prvi pad na ispitu, bilo koje vrste, ali me je iz nekog razloga naročito pogodio.

Nakon ispita sam se jedva dovukao do kuće, osjećajući se kao da mi se cijeli svijet srušio. U tom sažaljevanju sebe, i melanholiji, prelistavao sam objave na fejsbuku, ne obazirući se previše na tješenje mojih roditelja i prijatelja. Tada sam ugledao sliku moje drugarice, koja je nažalost izgubila svoju bitku sa ovom opakom bolešću. Ta slika mi je bila jedan ogroman šamar.

Ta slika djevojke, kojoj je život prerano ugašen i koja nikada neće imati priliku da iskusi sve što život nudi, sve uspjehe, pa i sve neuspjehe, me je natjerala da počnem da razmišljam o svom životu.

Shvatio sam da sam, bez obzira na godine, jedno obično, razmaženo derište. Dijete koje se ljuti jer nije dobilo "igračku" koju je htjelo, i sada vrišti i krivi sve oko sebe. Uvijek sam mislio da sam dovoljno ozbiljan za svoje godine. Doduše, i jesam, u većini aspekata mog života, ali je taj mali dio mene preživio sve što mi se desilo, odbijajući da sazrije.

Perspektiva je čudna stvar. Svi mislimo da gledamo svoj život objektivno, ali ni ne shvatamo koliko griješimo. Naše shvatanje svijeta oko sebe je jedna kula od karata, kojoj je potreban samo mali dašak realnosti da se poljulja i sruši.

Kada se sve sabere i oduzme, mislim da sam (bar do sada) živio srećan život. A ako čitate ovaj tekst, živjeli ste ga i vi.

Sama činjenica da ovo čitate podrazumijeva više stvari. Podrazumijeva da imate pristup internetu. Da imate elektronski uredjaj na kojem ovo čitate. Da ste imali priliku da se obrazujete, i da znate da čitate. Samo ove tri stvari vas stavljaju u prednost nad bar polovinom stanovništva Zemlje.

Htjeli to priznati ili ne, svi mi imamo razloga da budemo zadovoljni. Ako i sve ove gore navedene "sitnice" zanemarimo, to što čitate ovaj tekst znači da ste živi. Znači da ste uspjeli da preživite sve što vam je život bacio pred noge, i da uspijete.

Znači da imate privilegiju da osjetite i proživite sve što život na ovoj letećoj lopti u svemiru nudi. Svaku sreću, svaku tugu, svaki osmijeh i plač. Svaku kišu, sunce, dugu i grmljavinu. Upoznavanje novih ljudi, sticanje novih prijatelja, zaljubljivanje i raskidanje veza. Cijeli spektar emocija. Otkrivanje onoga što je bilo, i traženja onoga što će biti. Istine. Laži. Radjanje. Smrt.

Sve su to bogatstva, kojih često nismo svjesni. Čak je i ta zaboravnost privilegija života. Imamo sreće da možemo dopustiti malim stvarima da nam odvuku pažnju. Živimo, uzimajući ovaj život zdravo za gotovo.

A mi, kojima je život dotaknut rakom, izabrani smo za velika životna iskustva. Veliku tugu i veliku radost. Prijateljstva i ljubavi koje nadžive sve što ovaj život nosi, pa i smrt. Nama su oči na silu otvorene. Otvorene da bi vidjele širu sliku. To je naš blagoslov, i naša kletva. Idealno bi bilo da je zauvijek imamo na umu, ali je zaboravimo, čim uhvatimo priliku. Ono ljudsko u nama, ono što se boji prolaznosti, nas okupira malim, nebitnim stvarima. Umjesto zahvalnosti na tome što smo preživjeli ono najgore što može da zatekne čovjeka, mi se brinemo zbog sitnica. Oko našeg izgleda. Oko onoga što drugi misle. Oko auta koje vozimo, odjeće koje nosimo. Oko nepoloženog ispita.

Zato i pišem ovaj tekst. Da podsjetim prvo sebe, a onda i vas, šta je zapravo bitno. Živite svoj život, upijajući svaki trenutak. Uživajte u svakoj pobjedi, i svakom porazu. Ne dopustite da život prolazi pored vas, dok vi zastajkujete zbog svake sitnice koja vam se ne svidja. Živite svaki momenat punim plućima, jer imate sreće da možete. A onda kada dodje vrijeme da to više ne možete, znaćete da ste iskoristili život do maksimuma. A to i jeste najveće bogatstvo koje jedno ljudsko biće može da spozna.