Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Ali ti nisi ćelav...

30.11.2018 / 18:58

 

U svojoj prošloj objavi sam se već osvrnuo na temu spoljašnjeg izgleda, i njegovog uticaja na odnos javnosti prema nama. Pisao sam o trajnim posljedicama liječenja, ali tu priča o raku i našem fizičkom izgledu ne prestaje.

Fizički izgled je ono što ljudi prvo vide. Naša ambalaža, i ono na osnovu čega ljudi stiču prvi, a često i jedini utisak o nama. Realno je da nemamo vremena da se ispričamo sa svima, i da se zaprave upoznamo sa ljudimo sa kojima dolazimo u kontakt. On govori dosta o nama, našim navikama i našem načinu života, i zbog toga se svi trudimo da u svakom trenutku izgledamo što bolje možemo.

Na osnovu njega nam sude, i u većini slučajeva on predstavlja prepreku na putu do onoga šta želimo. Ni u kojem slučaju ne tvrdim da je utisak koji naš izgled odaje tačan, ali je to onaj koji je najdostupniji.

Pretpostavljajući da ste se nakon liječenja, i sve patnje koje ono nosi, odmorili i oporavili, odlučili ste da ćete pokušati da vratite svoj život u "normalu". Tako je bar bilo u mom slučaju.

Počinjete da vježbate (koliko vam to zdravlje dopušta), sređujete sve što možete, ponovo izlazite na javna mjesta... Dopuštate svom životu da se vrati u svoj standardni tok. Provodite vremena sa svojim starim prijateljima, ali imate priliku da upoznajete i nove. Ti novi prijatelji naravno ne znaju da ste se vi liječili od raka. U tom momentu, nemaju ni razloga da to na to pomišljaju. Tek ste se upoznali, i stvari se kreću polako.

Prije ili kasnije, suđeno je da vaš novi prijatelj primijeti vaše česte posjete ljekaru. Tu se pred vama ukazuju dvije opcije. Prva opcija je da lažete. To je sasvim razumna opcija, jer je vaše zdravlje samo vaš problem, i ne tiče se nikoga drugog. Ne osuđujem vas uopšte, jer sam i ja imao takve situacije. To je prva linija odbrane našeg ponosa, ali nosi sa sobom jedan problem. Nećete moći da otvoreno pričate sa svojim prijateljem o svom životu, niti će vas on moći razumijeti. To prije ili kasnije vodi do međusobnog udaljivanja, ali je to možda tako samo u mom slučaju.

Druga, teža opcija, jeste da sjednete sa svojim prijateljem na neko privatnije mjesto i da mu kažete sve. Taj slučaj je kod mene dobio naziv "bacanje bombe". Laughing On je upravo takav kakav mislite da jeste. Ideja o bolesti i zdravlju je u našem društvu nažalost zastarjela, te ljudi nemaju ideje da se neko može izliječiti od raka, a kamoli voditi normalan život nakon svega. Već sam navikao na izgubljeni pogled mojih sagovornika, sličan pogledu životi je stjerane u ćošak. Bez šablonske reakcije, često ostanu bez riječi. I onda kreće objašnjavanje.

Prva izjava obično glasi ovako: "Ali ti nisi ćelav...". Ono što je generacijama simbolisalo rak ga simboliše i dan danas. U našem društvu postoje dvije krajnosti vezane za rak. Oni koji ga imaju, i oni koji ga nemaju. S obzirom na to da izgledamo kao jedna grupa, a pripadamo drugoj, predstavljamo nepravilnost ustaljenom sistemu. Iako je društvo takvo, sa prijateljima se to lakše riješi. Nakon objašnjavanja svega, i za njih najkonfuznije činjenice, da nemam problema sa pričanjem o raku, tenzije se malo spuste. Potrebno je mnogo vremena da prestanu biti oprezni kada razgovaraju sa mnom o bolesti, ali i to prebole. Ono što me svaki put zadivi je to koliko mi ti prijatelji postanu odani. Postanu mi kao porodica, i nakon toga više nema stvari o kojima ne možemo da razgovaramo. Zato vam savjetujem da slomite led, i da porazgovarate sa vašim prijateljima o svemu. Dići ćete vaše prijateljstvo na u potpunosti viši nivo.

Priča se tu, nažalost ne završava.

"Problemi" sa prijateljima to i nisu, iako se na prvi pogled čine. Pravi problemi nastaju kada pokušate objasniti svim ljekarima na koje naidjete šta vam je zaprave. Kada im pokušavate dati do znanja da ostali zdravstveni problemi nisu nastali radi reda, već da su izazvani terapijom za rak. Kada pokušavate da objasnite da niste zdravi, iako tako izgledate. Čovjek bi očekivao da makar ljudi medicinske struke razumiju, ali u svakom žitu ima kukolja, a i ljekari su samo ljudi. A opet, nema smisla da za sve svoje probleme trčimo onkologu. (Nije da nisam pokušavao Wink) Strpljenje je ono što nam je najviše potrebno u takvim momentima, jer u suprotnom ostajemo bez ljekarske podrške.

Stigma o raku se mora razbiti, ali se to ne može učiniti za dan. Potreban je veliki trud i upornost. Ideja da se može biti ili u potpunosti zdravo ili bolesno, se mora razoriti do korijena, jer mi koji smo se liječili ispaštamo zbog toga. Ispaštamo, jer većina ne shvata da se oporavak od raka ne završava sa hemoterapijom. Zbog toga je užasno teško naći podršku u društvu za sve za što se pokušavamo izboriti.

Dok se u razvijenijim društvima grade centri za rehabilitaciju, kod nas se trude da nas zaborave, čim napustimo bolnicu, a i da mi zaboravimo na njih. Možda zvučim malo ogorčeno, ali sam imao prilike da razgovaram sa odvratnim pojedincima, kojima je jedino bitno da mi više nismo u bolnici, i da smo "tehnički" zdravi. Malo je reći da sam bio razočaran nakon nekih, bez ljepše riječi, poganih komentara upućenih nama koji smo se liječili. Takvih ljudi će naravno uvijek biti, samo se trebamo truditi da oni ne budu većina u društvu.

Trebalo mi je vremena da shvatim da u svom razočaranju samo dajem tim pojedincima sve što žele.

Moramo da djelujemo. Umjesto pukog odustajanja od svega, moramo da se trudimo da promijenimo situaciju, malo po malo. Naša tradicija nam je i blagoslov i kletva. Vremena se mijenjaju, a ona ostaje ista. Načinom razmišljanja, naše društvo kaska za novim uslovima života. Jedini način da ne propadnemo jeste da se mijenjamo.

Samo zajedno možemo da se izborimo za bolji život onih koji dolaze poslije nas,  i zato ta obaveza i pada na sve nas. Naša je dužnost da skinemo tabu sa raka, i da edukujemo društvo o svemu što rak nosi. Jer ako mi to ne uradimo, niko neće.