Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Ordenje.

30.11.2018 / 18:53

 

Kada neko spomene ordenje, padaju nam na pamet zlatne medalje, bogato ukrašene prelijepim tkaninama i bojama. U "normalnim" situacijama one simbolišu nadljudske vrline pokazane u teškim situacijama. Upravo zbog toga ih zaslužuju samo istaknuti pojedinci, koji su ponos svog društva i svoje okoline. Iako je ovo sve standardni opis ordenja i medalja, u ovoj objavi ću da pišem o ordenju drugog tipa. O onome urezanom na našoj koži, našem tijelu, našem duhu. O ordenju čijem se dobitku ne radujemo, i kojeg se ne možemo otarasiti, čak i da to želimo.

Spoljašnji izgled nam je svima bitan, manje ili više. To je jedna od onih stvari koje niko od nas ne može da porekne u potpunosti. Posmatramo druge ljude i uvidjamo sve vrline i mane njihovog izgleda. Na njima vidimo svaki detalj, svaku promijenjenu sitnicu, dok za nas same važe u potpunosti druga pravila.

Čitao sam o teorijama koje kažu da ne bi bili sposobni da prepoznamo sebe, kada bi se sreli u prolazu. Uzevši sve u obzir, to i ima smisla. Koliko god skromni bili, imamo tendencije da idealizujemo sebe i svoj lik. U našem umu se stvara iluzija spoljašnjeg izgleda našeg bića, toliko jaka da filtrira i "uljepšava" i ono što vidimo u svom odrazu u ogledalu. Pri pogledu u svoj odraz u ogledalu se često osjećamo nelagodno. Kao da bježimo od svog pogleda. Kao da se stidimo sami sebe.

Kada sve ove osjećaje pomnožite sa hiljadu, možete ući u stanje uma osobe koja se liječi od raka.

Rekao sam to više puta, i reći ću to opet. Rak je sveobuhvatna bolest. Problemi koje on donosi se spominju često, u novinama, na televiziji.. To su problemi za koje svi znaju, i koji i jesu najvažniji, bar što se samog preživljavanja tiče. Pored životne ugroženosti, i povremenog (nekome i svakodnevnog) bola, rak donosi i mnoge "površnije" probleme. Kažem površnije, jer nužno ne utiču na ishod liječenja, ali drastično mijenjaju kvalitet života pacijenta, kao i njegovog mišljenja o sebi.

Naš izgled se konstantno mijenja, malo po malo, te imamo priliku da se naviknemo na novog sebe, prije nego što nastanu neke drastične promjene.

Kada krenemo se liječenjem, te promjene se dešavaju znatno brže nego što smo do tada navikli.

Moj prvi šok, da ga tako nazovem, je nastupio nakon prvog mjeseca hemoterapije. U mojoj bolničkoj sobi sam imao malo ogledalo, dovoljno za higijenske potrebe, ali ne i da vidim sebe u cijelosti. Znao sam da sam se promijenio, ali sam se tješio da su to sitnice, koje i ne znače previše. Na svojoj prvoj pauzi od liječenja, shvatio sam da nisam bio u pravu. Kada sam došao kući, i kada sam sagledao svoje tijelo, prvi put nakon početka liječenja, nisam znao kako da reagujem.

To nisam bio ja. Možda je tako izgledalo moje tijelo, ali to nisam bio ja. Želio sam da tu sliku više ne vidim, da ona ne postoji, ali opet, nisam mogao prestati da gledam.

Lice mi je bilo okruglo, natečeno od svih kortikosteroida koje sam koristio. Udebljao sam se, ali to nije bila ona standardna, odavno poznata debljina. Nasrazmijerno su mi oticali dijelovi tijela, što je takođe bila pojava izazvana ljekovima koje sam koristio. Kosa mi je opadala, ali ne u potpunosti. Nekolicine dlaka su mi ostale na glavi, jezivo stršeći nad mojom ćelavom glavom.

U takvoj situaciji, prestao sam gledati na to tijelo, taj kavez, kao svoje. Za mene je ono predstavljalo samo još jedan privremeni dio raka. Bar sam se pokušavao ubijediti da je tako.

Kako je vrijeme prolazilo, moje tijelo se sve više i više mijenjalo. Novi ožiljci su se pojavljivali dok su drugi nestajali. Mijenjao sam se i psihički i fizički. Želio sam, i žustro sam se borio, da ostanem isti, ali je ta borba nažalost bila uzaludna.

Točak vremena se okreće samo u jednom smijeru, i bez obzira na sve, ne postoji način da se vrati. Metamorfoza svih nas je bila već odavno počela, samo nisam mogao da pretpostavim u šta ćemo se prije ili kasnije pretvoriti.

Odvratan je osjećaj kada osjetite da vaše tijelo nije više u potpunosti pod vašom kontrolom. Koliko god da se trudite, stvari idu na gore, i postaje skoro nemoguće držati osjećaj beznadežnosti pod kontrolom. Svaka promjena, koliko god sitna bila, izaziva otpor kod ljudi, pa nije ni čudno da se borimo protiv promjena ove veličine i značaja.

Upotrijebio sam riječ metamorfoza, jer proces liječenja od raka to zaista jeste. To je težak, mukotrpan proces, ali i njemu prije ili kasnije dodje kraj. Postajemo novi, bolji ljudi, a "jedino" što se od nas traži jeste da istrpimo to sve, i kao pobjednici dočekamo kraj.

Koliko god to bilo kliše, istina je da vrijeme liječi sve rane. Vrijeme nas tjera da se naviknemo na sve promjene koje su nam se desile. Tjera nas da spustimo gard, i da prihvatimo sve svoje vrline i mane, sve ožiljke koje rak nosi. Taj proces je suptilan, ali se desi svima.

Rak nije nešto što možemo zaboraviti kada završimo sa njim, a način liječenja osigura da to tako i ostane. Bar u mom slučaju nije bilo lijeka, ni tretmana koji nije ostavio traga na mom tijelu. Opekotine, alergije, ožiljci od operacija, ispucala koža, prorijeđena kosa, (ne)redovno opadanje obrva i trepavica i mnogi, mnogi drugi problemi koje nema svrhe da nabrajam.

I nakon liječenja, oni su ostali dio mene.

Trudio sam se, i trudim se i dalje, da vratim svoj život u svoje ruke, i da se ponosno mogu pogledati svoj odraz u ogledalu.

U borbi sa rakom nema trikova i prečica. Nema čarobnog napitka koji će nas vratiti u vrijeme kada rak nije postojao. Moramo da ga prihvatimo kao dio sebe, jer on to i jeste. Koliko god se trudili da sakrijemo da smo ikada bili bolesni, nikada nećemo uspjeti u tome.

Trebamo, i moramo da nosimo svoje ožiljke kao ordenje, i da se ponosimo njima. Oni su znak naše borbe, hrabrosti, patnje, ali najvažnije, oni su znak naše pobjede. Zato ih nosite ponosno, i slavite svaki novi dan, i svakog novog sebe.