Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Bonton raka za roditelje - prvi dio.

31.10.2018 / 09:01

 

Prvi dio.

Svi se mi nosimo sa poteškoćama drugačije. Neko se stresira, paniči, a neki ljudi kao da ni ne osjete šta im se dešava, mirno nastavljaju raditi ka rješenju problema. No, bez obzira na to koji ste tip osobe, sve to pada u vodu kada se nešto strašno, nešto gdje ste u potpunosti nemoćni, desi nekome do koga vam je stalo.

U ovom tekstu, osvrćem se na iskustva kroz koja sam prošao sa svojim roditeljima, kao i bliskim osobama u svom životu. Ni u kojem momentu ne želim da zvučim prepotentno, niti tvrdim da sam stručan u tematici o kojoj pišem. Želim samo da vam iznesem neke savjete, koje bih volio da su moji bližnji čuli, u periodu moga liječenja.

Svačija situacija je posebna, i duboko vjerujem da svaki roditelj za svoje dijete radi samo ono što on vjeruje da je u tom momentu najbolje. Ono što želim da istaknem jeste da se u stresnim situacijama, poput ove, djeluje ishitreno, i da pored dobre želje nekada proizvodemo neželjene rezultate.

Dakle, da počnemo.


 1. Ne krijte dijagnozu od vašeg djeteta!

 Prvi roditeljski refleks jeste da zaštite svoje dijete od svega što ga može povrijediti. To je sasvim u redu, međutim, rak nije nešto što se može kriti dugo vremena. Ne mislim da trebate da djetetu od dvije do tri godine kažete tačnu dijagnozu, ali mu objasnite o čemu se radi, na način na koje ono to može da shvati. Zar nije bolje da vaše dijete od vas sazna za svoje oboljenje, blagim riječima, nego da to načuje na hodnicima odjela? Dječija mašta je opasna stvar u ovakvim situacijama, jer od nepoznate riječi, koje se tiče njih samih, djeca mogu da iskonstruišu strašne scenarije. Rak je svakako tu, i nema potrebe da se od njega pravi još veći problem. Pitanje o dijagnozi će se pojaviti prije ili kasnije, pa vam predlažem da taj "problem" riješite što bezbolnije, u uslovima koje sami odredite.

 

 2. Nije sramota imati rak!

Nakon bombe, koje saznavanje dijagnoze zaista jeste, većina ljudi kreće da traži razlog za oboljenje. Da li je to krivica njih samih? Možda su uslovi dotadašnjeg života izazvali rak? Možda je sve to Božanska kazna za neki grijeh iz prošlosti? Kratka istina je, da rak ne mora imati neki opipljiv uzrok. Realna situacija je da niko nije kriv, i da se umjesto traganja za krivcem treba boriti protiv problema. Treba nastaviti dalje, ali to većina (pa ni ja) ne shvati odmah. U tom krivljenju svega i svačega, pa i sebe, ljude proguta neki stid. Strah od toga šta će drugi možda pomisliti. Gledao sam svojim očima kako se porodice izoluju od okoline, od prijatelja, od svijeta. Stvaramo sebi veći problem nego što on zapravo jeste, izjedajući se oko toga. Niko od nas nije izabrao rak. Niko od nas nije namjerno izazvao našu bolest. Zato ne tjerajte ljude, koji vas vole, od sebe, zbog nečega što je u potpunosti van vaše kontrole.

 

 3. Ne sažaljevajte sebe / vaše dijete!

Na početku, dok vam se još sve činjenice "ne slegnu", u potpunosti ne shvatate šta sve liječenje raka podrazumijeva. Kako vrijeme prolazi, a gubici se gomilaju, gubite volju za borbu. Prvi refleks jeste da se povučete u sebe, i da prepustite strahovima i fobijama da vas proždiru iznutra. Shvatate šta vas čeka, šta čeka vaše dijete, šta više nikada nećete moći da radite zajedno, i tuga počinje da preovladava. Ne želite da se borite, ne želite patnju. Činjenica je da izbora nema niko od nas. Karte su nam podjeljene, a na nama je da ih odigramo najbolje što možemo. Budite oslonac svome djetetu, borite se uz njega, i zajedno očekujte izliječenje. Zajedno slavite svaku malu pobjedu koju vam život da, jer zašto ne uživati u trenutku? Svaki momenat sreće iskoristite u potpunosti, jer nikada ne znate šta može da se desi. Ne trošite dragocijene trenutke sa vašim najbližima u opsesijama o tome šta je moglo da bude. Živite u sadašnjosti, jer je jedino ona zaista sigurna.

 

 4. Dopustite vašem djetetu da učestvuje u svome liječenju.

Dok smo u bolnici, naš život više nije u našim rukama. Predajemo svaki oblik kontrole ljekarima, i prepuštamo se u potpunosti. Ne mogu vam riječima opisati taj osjećaj bespomoćnosti, kada shvatite da se o svom životu više i ne pitate. Veće odluke donose ljekari i stučno osoblje, a one manje, i ako značajne, po mehanizmu preuzimaju roditelji, braća, sestre, staratelji. Svi upravljaju vašim životom, jer vi to zbog raka, naravno, "ne možete". To shvatanje izjeda ličnost iznutra. Svi se brinu o tijelu, dok dušu, um, niko ni ne uzima u obzir. Zato, dajte svom djetetu pravo da donosi odluke o njegovom životu. Koliko god vam se te odluke činile nevažnima, uvjeravam vas, za njega su od ogromnog značaja. Koju pidžamu će nositi u bolnici, šta će raditi u toku dana, koju boju perike ili šešira će nositi da prikrije gubitak kose... Na prvi pogled banalne stvari, ali kada ih bolje pogledate, veoma značajne. One daju osjećaj kontrole nad aspektima svog života, i umanjuju osjećaj beznadežnosti koji je neizbježan u procesu liječenja raka.

 

 5. Riječ "NE" ne utiče na ishod hemoterapije.

I ako možda zvuči smiješno, ovaj savjet pišem sa razlogom. Razmišljanje roditelja (to jest, bar mojih) je bilo takvo da nemaju pravo da mi se suprostave dok sam bio u procesu liječenja. I ako donekle shvatam taj način razmišljanja, u ovom slučaju ga ne mogu opravdati. Svi mi prolazimo kroz pakao dok se liječimo, ali to ne znači da se svaka naša želja mora ispuniti, bez pogovora. Taj sistem razmišljanja nekako i funkcioniše dok porodica boravi u bolnici, ali mu se mane pokazuju pri prvom kontaktu sa javnošću. Nažalost, ljudi u okolini se ne brinu previše zbog toga što smo mi imali rak. Sve dotadašnje povlastice gubimo, čim "ozdravimo" u očima javnosti. Naravno da ne mislim da u popunosti odbijate sve želje vašeg djeteta, ali tvrdim da malo strogoće može da ublaži ponovnu adaptaciju djeteta u "normalno" i "zdravo" društvo.

 

Želim još jednom da naglasim da sve što pišem odražava samo moja lična mišljenja i iskustva, i da svako ima pravo da o svom životu donosi samostalne odluke.