Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Moj EGO i ja

30.09.2018 / 20:29

Kada čujemo da je neko razmažen, prva slika koja nam padne na pamet je dijete koje bijesno plače jer mu roditelj nije ispunio neku želju. Naravno, to nije nužno pogrešno, ali definitivno nije jedini primjer ove osobine.

Svi za sebe vjerujemo da nismo razmaženi (uključujući i sebe samoga). Svi vjerujemo da smo samostalni, spremni za život, bez da zavisimo od bilo koga. U nekim slučajevima to možda i jeste istina, ali je takođe i istina da svoje mane najteže prepoznajemo. Ego nas zaustavlja. Njemu robujemo.

Sve ovo što sam napisao vodi ka jednoj pojavi, šablonu ponašanja, koji sam primijetio kod djece koja se liječe od raka. (Opet ponavljam, i na sebi samome.)

Liječenje počne. Malo po malo, prestajemo biti sposobni da radimo stvari koje smo cijeli život uzimali zdravo za gotovo. Naši bližnji, roditelji, sestre, bake, tu uskaču pokušavajući da što pažljivije popune praznine koje liječenje ostavlja. To rade tako vješto, tako suptilno, želeći da poštede naš ego od shvatanja svoje slabosti. Oni postaju "deus ex machina" našeg života.

Te usluge nam izgledaju upravo kao to, usluge. Bar znam da je to bila istina u mom slučaju. Na samom početku liječenja sam duboko vjerovao da ja to sve mogu uraditi i sam, i kada mi oni ne bi ponudili pomoć. Opirao sam se toj pomoći, ali, kako je vrijeme prolazilo, i taj otpor je polako slabio.

U ostalom, zašto bih se i opirao? Ja to sve mogao raditi, samo nisam morao. Naravno, lagao sam sebe, bez da sam to i shvatao.

Usluge su postajale veće, a sa njima i moja zabluda. Njihova želja da mi pomognu je prerasla u to da više nisam imao potrebe da bilo šta radim sam. Hranili su moju lijenost. Vrijeme je odmicalo, i liječenje je polako prolazilo. Teške terapije su već bile iza mene, i bilo je samo pitanje vremena kada ću završiti sa liječenjem.

Nešto, duboko skriveno u meni, se opiralo promjeni. To nešto nije željelo da se vratim starom životu. Nije željelo da preuzme odgovornost za svoje akcije. Željelo je ugodnost. Željelo je apsolutnu bezbrižnost. Nikada nisam mislio da ću pomisliti tako nešto. Te misli su me istinski prestrašile. Shvatajući da to nije normalan način razmišljanja, ipak sam ostajao pri svom mišljenju.

Došlo je vrijeme da ponovo počnem da živim svoj život, ali ja to nisam mogao. Moje tijelo je bilo zaliječeno, ali je moj um ostao u stanju raka.

Bilo bi lijepo reći da sam imao vremena da polako riješim svoje probleme, ali to nije istina. Nakupljene obaveze su me čekale. S' obzirom sam propustio godinu dana školovanja dok sam se liječio, morao sam da polažem sve razredne ispite. Nimalo mi se nije sviđala ta ideja, ali me niko nije pitao za mišljenje. Ostatak svijeta nije razmišljao o tome da sam se liječio. To što više ne primam hemoterapiju, njima je značilo da sam zdrav.

(Pojam zdravlja u našem narodu je jedna Pandorina kutija sama za sebe, i kao takva, ona je tema za neki drugi blog post).

Prosto rečeno, morao sam da živim. Morao sam, na silu, da se vratim svima i svemu što je činilo moj pred-kancerozni život. Borio sam se, i iskreno, još uvijek se borim sa tim. Rak se zadrži u našem umu znatno duže nego u našem tijelu. Skriva se u djelićima sjećanja, duboko skrivenima u nama.

Moja borba sa sopstvenom razmaženošću, lijenosti, egom, se tu nije zaustavila. Ona je samo promijenila svoje okvire.

Iz sterilno hladne bolničke sobe sam prešao u stakleno zvono, koje su moji roditelji pripremili za mene. Moje barikade više nisu bile fizičkog karaktera. Oni su me, iz straha od svega što smo prošli zajedno, smatrali krhkijim od mojih vršnjaka. Željeli su da me zaštite od svega što bi me moglo povrijediti. Najgore u svemu tome je to što se ja nisam bunio protiv tog gušenja. Prihvatao sam njihovu pretjeranu brigu, ne razmišljajući kakve će to posljedice imati na mene u budućnosti.

Nesvjesno, i sam sam sebe smatrao nesposobnim, ili bar nasposobnijim od ostalih. Rak je povrijedio moj ego, i on se poput malog dijeteta koje nešto slomi, krio se od pogleda javnosti. Postajao sam svoj najgori neprijatelj, preuzimajući tu titulu od same bolesti koja me dovela u to stanje. Mislim da sam osjećao krivicu zbog toga što sam se razbolio. Želio sam da se drugi brinu o meni i da se odvojim od ostalih, jer tada nisam morao da napustim svoj mali mikrokosmos gdje rak nije postojao. To, naravno, nije bilo moguće.

U međuvremenu sam počeo da upoznajem i druge ljude koji su imali životna iskustva slična mome. Internet zajednice cancer survivor-a su mi postale utočište. Upoznavao sam ih i shvatao u kolikoj sam zabludi živio do tada.

Oni nisu žalili sebe. Oni su živjeli. Živjeli punim plućima. Dok sam slušao o njihovim hobijima, nešto se slomilo u meni. Shvatio sam da su ovi ljudi, koji se bave raftingom, skijanjem, skakanjem sa padobranima, paraglajdingom, podjednako propatili kao i ja sam. I oni su bili na dnu, ali su se podigli. Svojom voljom. Svojom snagom. Sa prijateljima, ali bez njihove pomoći.

Morao sam da donesem bitnu odluku. Mogao sam da nastavim putem kojim sam išao, zauvijek žaljen, i žigosan rakom, ili... Bojao sam se da pomislim šta je druga opcija.

Više nije bilo vraćanja. Skočio sam u nepoznato, skidajući okove kojim sam se sam okovao. Tada je ujedno počeo i najteži i najljepši period moga života.

Upoznavao sam nove prijatelje, putovao kuda sam mogao putovati, i nikada nisam odbijao prilike koje su mi se ukazivale.

Mogu reći samo da sam zadovoljan sa osobom koja sam postao, i da sam uzbuđen da upoznam osobu koja ću postati u budućnosti.

Rak ne šteti samo našem tijelu. On nas preuzme u potpunosti, i liječenje ne završava sa hemoterapijom. Naši bližnji nam žele sve najbolje, ali ne shvataju problem u cjelini, i kao takvi, nam ne mogu ponuditi kompletno rješenje.

Moramo sami zbaciti okove koje tako lako stavljamo na sebe. Moramo oprostiti sami sebi, i moramo živjeti. Ne za naše drugove, ne za naše najbliže. Moramo živjeti za sebe.

Rak je neprijatelj protiv kojeg se borimo zajedno, ali kojeg pobjeđujemo sami.

To je bila jedna od najtežih lekcija koju sam naučio kroz svoju borbu, ali i ona najbitnija.