Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Vjera

30.07.2018 / 15:29

 

Svi mi imamo neka čvrsta uvjerenja. Ideje u koje vjerujemo, i za koje mislimo da se nikada neće promijeniti. Živimo svoj život oslanjajući se na njih. Sve funkcioniše divno, dok se ne desi nešto što nas istrgne iz našeg svakodnevnog života, i poruši ideje o svijetu oko nas.

 

Saznajete da postoje velike šanse da vam se život prerano završi. Saznajete da je upitno da li ćete dočekati sljedeće jutroSvijet koji ste sagradili oko sebe se ruši, a vi ne možete da uradite ništa povodom toga. Vaša uvjerenja, stubovi koji su održavali taj svijet, se više i ne čine toliko stabilnima. U strahu, pokušavate da nadjete nešto što može da zaustavi raspad svega što vas je činilo vama. Počinjete da se hvatate za slamke.

 

To jest, bar ja jesam. U tim momentima mi se svaka opcija činila prihvatljivom, a moj skepticizam prema svemu "alternativnom" je polako odumirao. Granice onoga što mi se činilo razumnim su postajale sve tanje i tanje.

 

Dobre vijesti se šire brzo, ali loše se šire još brže. Prilikom, do tada kratkog perioda vremena koje sam proveo u bolnici, veliki broj ljudi iz moje okoline je saznao za moju bolest. Svako od njih je, iz manje ili više dobre namjere, imao neke sevjete kako da se nosim sa poteškoćama koje liječenje nosi. Svi su imali svoje vizije o tome šta me čeka. Kako se vijest o mom liječenju širila dalje, počeo sam da saznajem o mudrim ljudima, vrčarama, vidovnjacima, koji mi mogu reći šta će me čekati dalje u životu. Svi ti pobožni“ vidovnjaci su mi obećavali dobru budućnost, ako uradim baš to što oni traže. Doduše, neki od njih nisu tražili ništa za svoje "usluge", ali su mi njihova obećanja, za koja sam duboko u sebi znao da se mogu ostvariti, ostala u lošim uspomenama. Bez obzira na namjere, koje su najčešće dobre, ljudi ne shvataju da se svako od nas nosi sa rakom na svoj način, do kojeg sami moramo da dođemo.

 

Otprilike sam u tom periodu krenuo da dobijam ponude za razne lijekove, koji su "savršeno odgovarajući" za moju dijagnozu. Reklame za te čarobne tablete, koji liječe sve, su se konstantno vrtile po mojoj glavi. One su stalno bile tu, negdje oko meneBilo da su to su to mejlovi od proizvođača, ili još češće reklame na nekom od brzo prelistanih TV-kanala, nisam mogao da se udaljim od njihJednostavno, nisam mogao da ih ne primjećujem. Znao sam da magični lijek ne postoji, ali opet, nada u meni nikada nije umirala. Od „vitaminskih“ tableta, sačinjenih od nepoznatih elemenata, do biljnih ulja i ekstrakata, želio sam ih isprobati sve, konstantno se nadajući da će svanuti dan kada će neki od njih djelovati i izbaviti me iz bolnice. Neki od njih su čak i slomili moju odbojnost prema naručivanju stvari preko televizijskih reklama, te sam ih i kupovao. Naravno, uslijedila su velika razočarenja. Bez obzira na sve, nikada nisam prestajao da se nadam, ali što je moja nada bila veća, to je bilo i veće razočarenje kada lijek ne bi imao odgovarajuću reakciju. Nakon nekog vremena sam ipak naučio da se izolujem od svega ovoga, i nastavim svoje liječenje na miru. 

 

Naučio sam da prepoznam istinu od laži. Kako i ne bih, nakon svega kroz šta sam prošao. Više nisam tražio čarobni lijek za rak, jer sam hvatio da ga jednostavno nema. Shvativši to, preusmjerio sam svoju pažnju na ublažavanje negativnih efekata hemoterapije na moj organizam.

 

Čajevi su mi se pokazali kao najpouzdanija opcija. Za svaki problemčić, se nalazila biljka koja je pomagala, neka manje, neka više. Čajevi su mi malo po malo postali opsesija (iz koje se rodila moja ljubav prema biljkama, koja me i danas gura u mom proučavanju istih Laughing ). Nisam imao prevelika očekivanja, te se i nisam mogao razočarati. 

 

Čovjek se uči dok je živ. Svako iskustvo, dobro ili loše, nosi neku lekciju. Kroz sva obećanja, lažne nadeprimijetio sam nešto zanimljivo. Svi ovi lijekovi su djelovali samo dok sam ja vjerovao da oni djeluju. Ni manje, ni više. „Čarobna“ moć placebo efekta mi se otkrila pred očima. Shvatio sam da su veće šanse da će sve biti u redu, ako dovoljno vjerujem u toVjerovao sam, jer jedino to nije imalo nuspojave. Jedino me vjerovanje nije moglo razočarati. Ono mi je tada bilo najbolji lijekU trenucima kada je sve prolazilo po planu, dobijao sam još više motivacije da vjerujem. Ta motivacija me je i gurala kroz lošije periode mog procesa liječenja. Jedino su tako dobre stvari nastavljale da dolaze. Vjera je bila moj oslonac, novi stub koji je održavao moju novu realnost na okupu.

 

Vjera u neku višu silu koja pazi na mene, i po čijem planu se sve ovo odvija, me je vodila, i dalje me vodi kroz život. Naravno, pojavljivali su se trenuci kada mi se činilo da samo lažem sebe. Oni su sastavni dio vjerovanja. Na kraju krajeva, ljudi smo, nismo ovce. Razumna smo bića, i sasvim je normalno da sumnjamo. Svako od nas prije ili kasnije nadje način da se bori sa tim sumnjama, ali one postoje. Tu jednostavno nema poricanja.

 

"Prosvijetljenje" mi je došlo u momentu kada sam shvatio da lažem sebe, bez obzira u šta vjerujem. Budućnost nije uklesana u kamenu, pa nema razloga da vjerujem da je nešto nepromijenjljivo. Podjednake su šanse da ću sutra ustati iz kreveta, i otići na predavanje, kao i da će me udariti auto pri prelasku ulice. Pa zašto onda da od beskonačnog broja mogućnosti, kombinacija događaja koji će se desiti u sljedećoj sekundi, a kamoli danu, godini, da vjerujem u onu najgoru? Kao što sam rekao, i to je laganje.

 

Zato, i u najgorim situacijama, nikada nemojte reći da umirete. Niko od nas, bez obzira na dijagnozu, ne umire. Mi živimo. Živimo, i borimo se. Ne odustajemo sve do posljednjeg trenutka, a čak ni tada. Zato vjerujte. U Hrista, AllahaJahvea, Krišnu, ne bitno je, jer je poruka uvijek ista. Vjerujte u sebe, u ljude oko vas, u dobrotu. Vjerujte, jer to je jedino i najbolje što možete da uradite za sebe.