Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Veliki crni oblak

31.05.2018 / 08:46

Nije mi bilo lako početi da pišem na ovu temu. Tjerajući se, već nekoliko dana, shvatio sam da je problem u našem shvatanju ove pojave, ovog stanja uma. Depresija je tabu, samo jer je mi činimo takvom. Ali, htjeli mi to priznati ili ne, svako od nas je bar jednom zapao u tamni ćošak svoga uma, pucajući pod problemima svakodnevnog života.

Situacija je još gora kada ste okruženi bolešću i smrću, dok ležite na odjelu onkologije, čekajući sljedeću strahotu koju nosi novi dan. Boriti se sa negativnim mislima je svakako teško, ali kad to činite sami, borba postaje skoro nemoguća.

Ne čini se sve tako crno na početku. Nakon prvobitnog šoka pri saznavanju dijagnoze, čovjek počne slijepo da vjeruje da će se sve dobro završiti. Rečenica „postoji šansa da se uspješno izliječi“ se ponavlja, i ponavlja, i ponavlja, i tako sve dok i sama ne izgubi smisao. Ona postaje neka vrsta mantre za bolesnika i njegovu porodicu. Kao da će ponavljanje upravo te rečenice, te misli, molitve, prevagnuti sudbinu u njegovu korist. Doktor u tim trenucima poprima odlike božanstva koje hoda zemljom (bolje reći odjelom), i u čijoj milosti ili nemilosti je naš život. Naša vjera, iako bez potkrepe, nas drži neko vrijeme. Problem nastane kada se naš um zasiti od konstantnog ponavljanja istih riječi. On počinje da pronalazi rupe u našoj priči. Počevši od skoro neprimjetnih nelogičnosti, te rupice rastu. Svaki čudan pogled ljekara, medicinske sestre, majke, oca, svaki šapat koji ne uspijemo da čujemo, sve nas to tjera da sumnjamo. Crv sumnje grize i grize. Prežderava se našim strahovima, a mi ga uporno hranimo.

Naš ljekar više nije onaj isti Bog u našim očima. Naša situacija više nije prihvatljiva. Studijje o izlječivosti raka griješe, jer greške se dešavaju svima. Možda se nikada nećemo izliječiti? A šta uopšte znači izliječenje, kad je naš život, to jest, bar onakav na kakav smo navikli, završen? Zašto baš mi? Zar se ovo sve nije moglo desiti nekoj drugoj osobi, za koju nikada nismo niti trebali, niti željeli da čujemo?

Kako se proces liječenja odmiče, svaka prepreka, koliki god ona mala ili velika bila, počinje da nas zabrinjava. Svaka od njih usadjuje novu misao, novu nesigurnost i strah, u naš um, i uništava makar dijelić naše ličnosti.

Mrak u našim mislima raste, hraneći se svim pozitivnim aspektima naše ličnosti. Hrani se, i ne prestaje. To jest, ako mi ne učinimo nešto povodom toga.

Nije lako priznati da nešto nije u redu sa nama.

Tjelesne bolesti su društveno prihvaćene. Tu boluje tijelo, ali je naš um, naša „duša“, ono što čini nas onakvima kakvi jesmo, zdrava. Ona je odvojena od problema, od bolesti. Samim tim, mi, kao ličnosti, smo zdravi. Mentalitet našeg naroda je takav da se sve što nije vidljivo okom otpisuje kao nebitno. Sve su to izmišljotine, pretvaranja. Plodovi razmaženog dječijeg uma, lijene osobe koja nema šta pametnije da radi, nego da izmišlja probleme kada ih nema. Ovakav način razmišljanja otežava situaciju ljudima, kojima je pomoć istinski potrebna.

Tuga jeste jedan od osnovnih dijelova našeg života, ali kao takva, ne treba biti zanemarivana. Treba djelovati na vrijeme, dok šteta još uvijek nije nepopravljiva. Svaki veliki problem počinje malim koracima, a depresija nije presedan u ovom slučaju.

Prvi korak jeste da priznamo sebi da imamo problem. Prvi korak, i ujedno najteži. Bez obzira na situaciju, on nikada nije lak. Obazirući se na ono što problem zapravo jeste, taj prvi korak i ne može biti drugačiji. Jednog dijela nas, onog veselog, nasmijanog, više nema. Sakrio ga je veliki crni oblak iznad naše glave. Jedino prihvatanjem situacije, takvom kakva jeste, možemo da napredujemo, i da vratimo kontrolu nad našim životima u svoje ruke.

Nismo sami. Nikada. Čak i kada se čini da je sve crno, i da izlaza nema, neko je uvijek tu za nas. Često to i ne primijetimo dok ne dodjemo u lošu situaciju. Naša porodica, naši prijatelji, komšije, sugradjani, svi su tu, i svi su voljni da pruže podršku. Nevolja nas čini bližima, iako mi to možda i ne vidimo.

Razgovor čini čuda. Jedna riječ je dovoljna da probije oblak tame iznad nas. Malo po malo, ispovijedajući svoje probleme bližnjima, osjećamo se lakše. Nije baš sve tako crno. Dijeleći teret, naše problemi se više i ne čine toliko nepremostivima. Polako shvatamo da naši strahovi i nisu toliko realni, koliko su nam se na prvi pogled činili. Malo po malo, uviđamo da ona vesela osoba nije nestala. Počinjemo da, bar malo, lakše dišemo, neopterećeni težinom svijeta na našim ramenima.

Ova tema mi se dugo vremena vrtila po glavi, prosto lutajući, tražeći način da izadje na svijetlost dana. Živjeti u današnjem vremenu nije lako ni za koga, a kamoli za osobe koje se bore sa malignim bolestima. Iz ličnog iskustva znam koliko je lako zapasti u mračne misli. Izuzetno lako se započne tok misli koji vodi ka zaključku da izlaza nema.

To naravno, nikada nije istina. Ni jedan problem na ovom svijetu nije nerješiv. Rješenja u većini slučajeva nisu laka, i zahtijevaju puno rada i truda, ali to čini život onakvim kakav jeste. Najteža stvar za uraditi jeste izdržati. Izdržati sve što sudbina baci na naš put, i nastaviti dalje. Iako naše bitke neće svaki put biti uspješne, sam čin borbe protiv problema predstavlja neki vid pobjede. Jer boriti se znači živjeti, a u našem slučaju i preživjeti svoje probleme.

Svima vama, koji prolazite kroz teške periode u životu, mogu reći samo da ostanete jaki. Svijetlost zaista postoji na kraju tunela, i veličanstvena je kada je dostignete. Ne odustajte, i ne bacajte svoj život olako, jer jedini način da zaista izgubite borbu (protiv raka ili bilo kojeg drugog problema) jeste da odustanete. Suprotnost depresiji nije sreća, nego ljubav. Istinska ljubav ljudi oko nas koji nam žele najbolje, i tu su uz nas u svim našim problemima. Zato vjerujte svojim prijateljima, podijelite svoje bitke sa njima, i dopustite im da vam pomognu. Iskoristite svoje vrijeme na ovoj zemlji, i dok ste živi, zaista živite.