Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

"Normalan život"

29.04.2018 / 22:42

 

Rak. Jedna riječ. Sinonim za hemoterapiju, bolnicu, i puno puno patnje. Saznajemo svoju dijagnozu. Brinemo se. Počinjemo terapiju. Brinemo se. Završavamo sa njom. Opet se brinemo.

Nakon dugotrajne i iscrpne borbe, dočekamo njen kraj. Ako smo srećni, uspijemo zadržati većinu onoga što nas je činilo “ljudima”, i trudimo se da nastavimo dalje sa životom. Napokon prestajemo da se brinemo, jer nakon raka, šta je najgore što nam se može dogoditi?

Ono što nam niko ne kaže, je da borba protiv raka traje dok smo živi. Dok se borimo za svoj život protiv nejvećeg neprijatelja kojeg ćemo ikada sresti, naše tijelo polako strada. Možda se te „borbene rane“ i ne vide odmah, ali vjerujte, one su tu. Skrivene ispod kože, one čekaju momenat da se ispolje.

Posljedice hemoterapije mi nisu ni padale na pamet dok sam završavao sa svojim liječenjem od raka. Nisam želio da razmišljam o tome, da tečnost, koju sam primao u sebe mjesecima, nije bila samo voda. Ona je negdje u mojoj podsvijesti bila magični lijek, koji će mi pomoći da se vratim svom standardnom životu. Možda i jesam znao da svi ti lijekovi imaju cijenu (u ovom slučaju ne mislim na novčanu, iako je i to široka tema za debatovanje), ali mi se to tada nije činilo bitnim.

 Prvi znak, da liječenje od raka ne vodi ka bajkovitom kraju, je bilo oštećenje moga kuka. Otkriveno je slučajno, nakon što sam sa ocem izlazio iz zgrade. Noga je počela da me boli, i ta bol nije popuštala s vremenom. Nakon brojnih pregleda, i konsultacija sa svim dostupnim ortopedima i fizijatrima, otkrio sam da imam avaskularnu nekrozu glave lijevog kuka. Krvni sudovi u okolini moga kuka su prestali da dovode krv do njega, i zglobna hrskavica je počela da propada. To je izazivalo upalu i bol u tom području. Kasnije sam saznao da je uzrok tome bio jedan od lijekova koje sam koristio. Terapija koja mi je tada bila neophodna, je bila operacija, za koju moje tijelo nije bilo sposobno. Bio sam primoran da odaberem drugu opciju, i da krenem na fizioterapiju. Tada sam već hodao na štakama, te je moja iluzija o normalnom životu već bila razbijena.

Sada, nakon tri godine od tog događaja, mogu reći samo da sam zahvalan svim fizioterapeutima koji su radili sa mnom. Naš zajednički trud je doveo do toga da sada mogu normalno da hodam, bez ičije pomoći. Cilj je dostignut, ali po cijenu tri godine normalnog života. Oštećenje moga kuka je još uvijek tu, i ostaće, sve dok me stanje moga kuka ne primora da se operišem.

U toku moje fizioterpije, počeli su da se pojavljuju i drugi „podsjetnici“ na moje liječenje. U toku jedne avgustovske noći, probudio me osjećaj stezanja u grlu. Naglo sam ustao iz kreveta, shvativši da nisam u mogućnosti normalno da dišem. Svaki udisaj je zahtijevao veliko naprezanje sa moje strane, dok se pri izdisaju, čulo izuzetno visoko, bez boljeg izraza, pištanje. U tom strahu, nisam ni bio svjestan šta mi se događalo. Ni ne sjećam se vožnje do hitne pomoći, ali se sjećam izgleda lica svojih roditelja. Bio je to izraz potpune izbezumljenosti. Nekoliko pregleda kasnije, ljekari su došli do zaključka da sam doživio astmatični napad. Dobio sam svoju novu terapiju (koju koristim i danas), i život se, iako sa novim poteškoćama, nastavio dalje. Astmu, do tada nisam imao nikada u životu. Pri traženju obješnjenja za sve što se desilo, sam za odgovor dobio rečenicu, koja se kasnije sve češće i češće ponavljala. „Nažalost, to je samo kolateralna šteta.“

Zdravstevni problemi koje sam naveo nisu bili jedni koji su me iznenadili. Pojavljivali su se i mnogi drugi. Slabljenje mog vida, manja čvrstina mojih zuba, sve češće prehlade i viroze... Kada bih o svima njima pisao pojedinačno, ovom blogu ne bilo kraja.

Mnogi problemi su dolazili, ali sam se uspijevao boriti sa njima. Rado bih rekao da sam zaslužan za to što sam se izborio protiv svega što je bačeno na moj put, ali nisam. Borio sam se, jer nisam imao druge opcije. Borio sam se jer sam morao. Nisam mogao da pomislim da odustanem, jer kao što sam gore već napisao, nakon raka, čovjek sebi ne smije dopustiti poraze od sitnica. Uprkos svemu, to jesu bile sitnice. Pored raka, malo stvari se čini krupnim problemima.

Kada sam se pomirio sa svojim životom, takvim kakav jeste, shvatio sam da nisam jedini zahvaćen sa takvim problemima. Svi moji prijatelji, koji su liječeni od raka, su na svoj način osjetili njegove posljedice. Takvi problemi nisu rijetki, ali je stvar u tome što se o njima ne priča. Htjeli mi to priznati ili ne, u našem društvu vlada mišljenje da se nakon završetka terapije, na rak može i mora zaboraviti, jer trebamo biti srećni što smo ga preživjeli.

To nije, i ne smije da bude istina.

Društvo mora da shvati da je svaka osoba, koja se liječila od raka, na sebi nosi pečat za cijeli svoj život. Borba protiv raka nikada ne prestaje. Ovaj blog post je objavljen upravo u tu svrhu. Pokušao sam da dam, tebi čitaoče, uvid u svoj „normalan život“. Ovim malim isječkom velike slike, sam htio da naglasim da podrške nikada nije dovoljno, čak i kada se čini da nije potrebna. Svako od nas se bori na svoj način, ali ruka prijateljstva u teškim trenucima znači mnogo.

Ja sam u svojoj borbi izašao kao pobjednik (bar za sada Laughing), ali u ovom trenutku, bezbroj djece svuda oko nas prolazi kroz slične probleme. Zato odvojite malo vremena, i učinite nešto za one kojima je to najpotrebnije. Pružite podršku, jer imate privilegiju da to možete.

Želim da znate da ni u jednom trenutku nisam bio protiv hemoterapije kao načina liječenja raka. Trenutno, ona je jedino što za oboljele od raka predstavlja granicu između života i smrti. Kao takva, ona je neprocijenjiva. Ono što sam želio da istaknem, jeste manjak informisanosti o posljedicama iste. Jer kada znamo šta nas očekuje, možemo da se uspješno pripremimo, i na kraju izborimo sa tim.

Nakon ovoga svega, jedino što mogu da kažem je da sam zahvalan što sam živ. Ovaj život, kakav-takav je jedini koji imamo. To je upravo ono što ga čini vrijednim življenja.