Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Kocka je bačena.

25.02.2018 / 21:58

 

Prihvatanje svoje sudbine. Zvuči lako, što naravno uslovljava neizmjernu težinu. Kocka je bačena, i bez obzira šta mi željeline možemo je vratiti u ruku. Na nama je samo da naučimo živjeti sa posljedicama onoga šta se dogodilo. 

 

Svako od nas se na poseban način bori sa svojim "kockama"Naravno, u određenim situacijama, šok je jedina moguća reakcija. Prvo na svojoj koži, a kasnije i kroz ponašanje mojih prijatelja, osjetio sam to. Tu hladnoću, mrtvilo duše i tijela pri trenutku kada saznamo svoju dijagnozu. Kada shvatimo da više ništa neće biti isto. Da je naše djetinjstvo pauzirano, i da je pitanje kad će, i da li će uopšte, biti nastavljeno. U trenucima nam nestane tlo pod nogama, dok mi „lebdimo“ u strahotama svojih misli. Počinjemo da paničimoUbjeđujemo sebe da sanjamo. Da je sve oko nas samo jedna noćna mora, kojoj se bliži kraj. Poričemo realnost, umjesto da je prihvatamo. Kada shvatimo da ne možemo da pobjegnemo od realnosti počinjemo da se ljutimo. "Zašto se ovo baš meni dešava?" "Zar mi je ovo nagrada za sve što sam radio?" Ljuti smo na svijet, ljuti smo na društvo, ljuti smo na sebe. Ne znamo ni zašto smo ljuti, ali nam krv polako ključa. Želimo da se sve to ne dešava nama, ali opet, ni nekom drugom. Jednostavno, ne želimo ovu realnost. Ne želimo istinu. Ona nas obuhvata, a mi se gubimo u njoj. Nestajemo u tami našeg uma. A onda... 

 

Vidimo svjetlo kroz oblake. Vidimo da sve nije gotovo, da nada još uvijek postoji. Borimo se dalje i dalje.

 

Vrijeme prolazi, a sa njim dolaze novi problemi. Cijeli proces liječenja je prožet gubicima. To je valjda cijena koju plaćamo za svoj život. Od kako primimo prvu terapiju, naš život se promijeni, dovoljno da nam stvari, koje smo prije uzimali zdravo za gotovo, sada predstavljaju privilegije. Slobodno vrijemesvijež zrak, sve je to postajalo nedodirljivo. Ali opet, nalazimo način da se borimo sa tim. Mučimo se, ali ga nalazimo. Jednostavno moramo, jer nemamo druge opcije. Dok prihvatamo jedne promijene, nove i veće se dešavaju. Nova ograničenja, novi okovi nam padaju na rukeGubimo mir. Gubimo snove. Gubimo prijatelje. Malo po malo, gubimo

svaki dio starog života.

 

Od samog početka sam znao da mi život nikada neće biti isti, ali nisam ni pomišljao koliko će se promijeniti.

 

Prvpromjena je nastupila ubrzo od primanja moje prve terapije. Nisam ni shvatao koliko su mi značili mir i san, dok ih nisam izgubio. Strah, duboki strah, kojeg nisam ni bio svjestan, mi ih je oduzimao dan za danom. Dugo, dugo vremena, nisam mogao mirno prespavati noć. Zvuk bolnice, medicinskih sestara koje prolaze hodnicima, aparata koji ispuštaju zvukove u ritmu srca mojih drugova. Strah od nepoznatog. Strah od sljedećeg dana, jer je on uvijek nosio nešto gore, bolnije. Dan za danom, noć za noći nisam osjećao da se moj strah smanjuje. Gubio sam se u njemu. Živjevši tako, ili bolje reći preživljavajući, nisam ni osjećao da vrijeme prolazi. Privikavao sam se na svijet oko sebe. Sve mi je već djelovalo poznato, očekivano. Kako sam upoznavao ljude oko sebe, svoje sadašnje prijatelje, strah je nestajao. Nije mu bilo mjesta pored sreće, smijeha i zabave. On je nestajao, a moja nova ličnost se stvarala.

 

Napokon sam se navikao na novi način života. Čekao sam da se liječenje završi, pod ustiskom da me više ništa ne može iznenaditi. Naravno, mislio sam pogrešno. Bio je to period kada sam očekivao da ću prisustvovati svojoj maloj maturi, sa svojim prijateljima iz osnovne škole. Niko mi nije rekao koliko će moje liječenje da traje, te sam zaključio, opet pogrešno, da će se završiti nakon prvog bloka hemoterapije. Kada sam saznao istinu, bio sam u šoku. Nisam mogao i nisam htio da vjerujem da neću moći budem na svojoj maturi. Bio sam bijesan, samo nisam znao na koga da usmjerim svoju ljutnju. Niko nije bio kriv, a bijes je ključao u meni. Nisam mogao da nastavim dalje, a opet, razmišljanje o maturi me činilo samo tužnijim. Vrijeme i prijatelji su se opet pokazali kao pravi lijek za moje probleme, ali me pomišljanje na maturu dugo vremena boljelo. 

Sve se ovo nije moglo uporediti sa onim što je uslijedilo. Svi ovi naizgled krupni problemi, činili su se sitnima, kada se iskra života, moje bolničke drugarice, ugasila. Činjenica da se borimo protiv smrtonosne bolesti mi nikada nije postala jasnija. Nisam znao kako da reagujem. U tom trenutku sam se ohladio, u potpunosti nesvjestan svijeta oko sebe. Jedan dio mene je tada nestao. Pojavila se neka rupa koju nisam mogao da imenujem. Izjedala me iznutra. Dugo vremena nisam mogao da prihvatim šta se dogodilo. Ovu rupu vrijeme nije uspijevalo da zatvori, bar ne u potpunosti. Nastavio sam dalje, boreći se još jače. Svi prijašnji problemi su bili apsolutno nebitniOsjećao sam se izuzetno sebičnim kada sam mislio o njima. Taj osjećaj je nešto što ne bih poželio nikome u životuZnati da su životi svih vaših prijatelja ugroženi, i da svi vise o koncu. Opet sam počeo da osjećam strah. Strah koji obuhvata sve. Strah koji proždire i dan i noć, i svijetlo i tamu. Trebalo mi je mnogo vremena da se oporavim od njega, i taj oporavak još uvijek traje. 

 

Život ide dalje, vrijeme teče, svijet se mijenja. Bol i tuga nestaju, ali uspomene ostaju zauvijek prisutne.

 

Poenta ove priče nije bila da zastraši čitoca. Naprotiv, želio sam da Vam kažem da svjetlo uvijek postoji na kraju tunela. Koliko god tama obuhvatala sve oko nas, iskra svjetlosti se nalazi negdje, skrivena. Na nama je samo da je pronadjemoTo možemo da uradimo jedino ako mirno sagledamo svoje probleme, prihvatajući ih takve kakve jesu. Činjenica je da stvarnost ne možemo da promijenimo. Točak sudbine se okreće, a na nama je da odlučimo da li ćemo da ga pratimo, i nastavimo da živimo, ili ćemo se boriti protiv njega, i na kraju biti pregaženi.

 

 

Ovaj tekst posvećujem svim svojim prijateljima, svojoj porodici, kao i svim ljudima uopšte, poraženima u ovoj užasnoj borbi. Ono što treba da znamo je da nikada nismo sami, jer nas naši bližnji nisu napustili. Oni žive u našim mislima, i u našim srcima, zauvijek.