Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Motivacija i kako je pronaći.

27.12.2017 / 17:26

Jedan od najvećih problema za vrijeme liječenja, bar za meneje bila motivacija.

Motivacijaneuhvatljiva iskra plamena koji nas pokrećeje rijetka i neodrživa i pri uslovima "normalnog" života. Boreći se sa svakodnevnim životom u bolnici, ona postaje presudna. Svaka pomisao na odustajanje može da nam šteti, i uspori proces izliječenja. Kao takva, predstavlja bitan aspekt same borbe a i konačne pobjede nad rakom.  

Nadam se da će Vam moja iskustva pomoći, da makar na trenutak zaboravite na svoje probleme, i nadjačate svoju želju za odustajanjem. 

Dok ovo pišem, sjećam se svog liječenja. Sjećam se svoje svakodnevne potrage za svrhom u svemu tome. Možda zvuči beznadežno, ali je u mom umu tada postojao jedan dio, jedan glasić, koji me je tjerao da se pitam da li je sav taj proces, svo mučenje, ogromne količine terapije i sve šta dolazi sa njom vrijedno onoga što bih dobio na kraju. 

Da li se uopšte vrijedi boriti sa nečim što svaki dan, uprkos svemu što činimo, može da se iskomplikuje i ugasi život u nama? 

DA!  

Odgovor na to pitanje je definitivno i jednoglasno da. Sada shvatam da sam kroz takvo razmišljanje postajao svoj najveći neprijatelj. U borbi za život nema prostora za takve misli. One nas vuku na dno, ne dozvoljavajući nam da isplivamo na površinu. Način na koji se borimo protiv njih nije bitan. Bitno je samo da ih otjeramo od sebe, jer nam ne čine nikakvo dobro. 

Dozvoliću sebi momenat licemjerja dok ovo pišem, jer znam da sam mrzio ovakve savjete. Jednostavno nisam shvatao zašto je bitno da ja vjerujem da će sve biti dobro, kada se sve hemijske reakcije u mom tijelu dešavaju bez mog znanja. 

Vjerujte mi, bitno je. Svaki trenutak sreće, zabave, mi je činio liječenje lakšim. Osvrćući se, takvih se momenata najviše i sjećam. 

Sve ovo zvuči divno, ali je to mnogo lakše reći nego učiniti. U uslovima života u bolnici, svaki atom moga bića je želio da se prepusti dešavanjima. Želio sam da samo "prespavam" svoje liječenje i da se konačno probudim iz te noćne more. Naravno, to nije bilo moguće. Ono što sam morao shvatiti je da je liječenje zajednički trud doktora i mene samoga. Morao sam naći neki oslonac, nešto što će me progurati kroz trnovit put koji je bio ispred mene. Morao sam ga pronaći, i to hitno. 

Motivaciju je za mene predstavljala nada da ću se moći vratiti u normalan život. Sanjao sam o trenutku kada mi bolnica više neće biti simbol za patnju i smrt. Trenutak apsolutne slobode od okova moje bolesničke sobe. Ta nada je postala moj pogon. Zbog nje sam i uspio u borbi za sopstveni život. 

Motivaciju, šta god ona bila, je bilo jako teško zadržati, u trenucima kada nisam imao šta da radim. Moji hobiji su mi postajali najbolji prijatelji. 

Počeo sam da se bavim origamijem (japanskom vještinom presavijanja papira u razne oblike), crtanjem, pisanjem.... Radio sam sve što mi se činilo zanimljivim, i vrijeme je prolazilo. U međuvremenu sam otkrio svoju ljubav prema čitanju, i iskoristio je u pozitivne svrhe. Čitajući literaturu na engleskom jeziku, uspio sam da ga savladam u potpunosti. Knjige su mi preuzele sve ostale hobije. Gubio sam se u svjetovima knjiga koje sam čitao, dok je vrijeme prolazio bez mog opažanja. Malo po malo, kraj liječenja mi se sve više približavao. Za sve ovo sam jako zahvalan svojim roditeljima, jer su me podržavali kroz sve moje faze, bile one dobre ili ne. 

Priča se, naravno, ne završava krajem liječenja. 

Za očekivati je da čovjek bude srećan kada završi hemoterapiju. Naravno, veliki dio mene je bio srećan, to i ne dovodim u pitanje. Ali nešto nije bilo u redu. Nešto je nedostajalo. Dio mene više nije znao šta da radi, sada kad nemam svaki dan isplaniran unaprijed.  

Fizički, bio sam zdrav, ali se nešto u meni opiralo promjenama. Trebao sam nastaviti "normalan" život, "kao da se ništa nije dogodilo". Bar za mene, to je bilo nemoguće. 

Doveo sam se u neko stanje melanholije, kada me ništa više nije interesovalo. Htio sam da se i dalje izolujem od ostatka svijeta, jer nisam mogao da prihvatim šta mi se desilo. Nisam mogao da prihvatim da sam se liječio od raka, da je prošla godina dana od kad sam ušao u bolnicu. Moje društvo više nije bilo isto, oni su se promijenili. Upoznali su nove ljude, živjeli svoje živote, i na neki način, bez mene odrasli. Nisam se osjećao kao da igdje pripadam. 

Nije bilo lako izgraditi život iz početka, ali je bilo neophodno. Kroz sve što sam radio, tražio sam svrhu. Tražio sam je, i našao sam je. Uvijek sam vjerovao da se dobro dobrim vraća, te sam se trudio da živim po tom principu. Počeo sam da se bavim humanitarnim radom, koliko god mi je moje zdravstveno stanje tada dozvoljavalo. Naravno, počinjao sam od sitnica. Malo po malo, pomaganje drugima mi se sve više i više činilo kao dobar način za provodjenje slobodnog vremena. To je bilo moje prvo "ubacivanje" u društvo, moj prvi korak u novom životu. Vremenom, upoznao sam nove prijatelje, ljude koji me razumiju, i shvataju kroz šta sam prošao, i prihvataju me takvog kakav jesam. 

Motivacija je jako teška za pronaći u životu, ali je još teža za zadržati. Sve okolnosti u životu rade protiv nas, i svi instinkti nam govore da se prepustimo strujama, bez utrošenog truda. 

Ali, šta je život, ako ne borba. Borimo se svaki dan, od najmanjih sitnica do ogromnih problema. Borimo se i kada nemamo šanse da uspijemo. Jer prepustiti se, makar na trenutak, znači prihvatiti poraz. A to je nešto, što neko ko se liječi od bilo koje maligne bolesti, sebi ne može dopustiti. 

Nadam se da Vam je moja priča bar malo pomogla da nastavite sa svojom borbom. Vjerujte u sebe, u svoju porodicu i prijatelje, jer će Vam oni najviše pomoći u svemu što Vam život donese.