Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Još jedna priča za kraj

29.10.2017 / 22:24

Ni sam nisam bio svjestan koliko je vrijeme brzo prolazilo. Boraveći u bolničkoj sobi, život se svede na „preživljavanje“ od danas do sutra. Borba da se prime svi lijekovi, i da se moj organizam očuva u tom procesu, je odvlačila pažnju od svih ostalih dešavanja. Jednog jutra sam se probudio, osjećajući se bolje nego inače. Trenutak kasnije, shvatio sam.

Ostalo mi je još samo jedan blok hemoterapije.

Završivši primanje Metotreksata, dobio sam oko sedam dana odmora od terapije. To je bila prilika da mi se organizam oporavi od svih nuspojava ovog lijeka. Terapija koja je uslijedila mi je već odavno bila poznata. Bila je to ista hemoterapija koju sam primao i na samom početku mog liječenja. Trebao sam da primim četiri puta po četiri doze „hidrolaze“. (I dalje se ne mogu sjetiti tačnog naziva ovog lijeka, ali smatram da je za potrebe ovog bloga, i sam naziv hidrolaza dovoljan.)

Počeo sam ovaj dio svog procesa liječenja sa puno više optimizma nego prije. Činjenica da sam već znao (iz prve ruke) kako će moje tijelo odreagovati na ovaj lijek, mi je davala novu snagu. Bio sam siguran da, ovaj put, neće biti neprijatnih iznenađnja. Uz to, znao sam i da me iza ugla ne čeka neki novi, nepoznati, lijek, sa svim problemima koje su ga inače pratili.

Uz hidrolazu, dolazio je i Deksazon (Dexason), kortikosteroid paralelan Pronizonu, kojeg sam pio na početku terapije. Doza koju sam unosio je bila drastično veća, ali se nuspojave nisu promijenile. Opet ista glad. Isti osjećaj nemoći, isti beskrajni apetit. Jedina razlika je bila što sam ih ja, ovaj put, znao kontrolisati. Iskustvo stečeno korištenjem Pronizona me je vodilo kroz ovaj dio liječenja.

Bez previše muke, i ovaj dio terapije je prošao.

Umjesto proslave kraja hemoterapije, dočekalo me je još jedno iznenađenje. Doktorica me je obavijestila da treba da primim malu dozu zračenja, kao preventivnu mjeru. Sada shvatam da to nije bilo neočekivano, kao ni toliko strašno, ali sam u tom trenutku počeo da paničim. Nisam razumijevao zašto je zračenje bilo neophodno, ako je sve teklo kako je trebalo. Počeo sam da sumnjam da se nešto krije od mene. Moji roditelji mi nisu pričali ništa o tome, ali opet, možda su željeli da me zaštite od istine. Ako su to mogli jednom, zašto ne bih opet?

Čekajući ih da dođu u bolnicu, mijenjao sam raspoloženje iz minute u minutu. Ljutnja i nervoza su plesale u mome umu, rušeći sve pred sobom. Bio sam spreman da galamim, da vrištim, sve dok ih nisam vidio da ulaze u moju sobu. Strah se vidio na njihovim licima. Pokušali su da me utješe, ali sam vidio da su i oni iznenađeni koliko i ja. Bili smo u potpunosti nemoćni. Ostajalo nam je samo da čekamo prvi pregled kod doktora zaduženog za moju radioterapiju.

Nekoliko dana kasnije, upoznali smo se sa tim čovjekom. Kažem čovjekom a ne doktorom, jer je on bio upravo to. Čovjek na prvom mjestu. Na toliko fin način, prepun razumijevanja nam je objasnio sve. Shvatio je da ja cijenim istinu više od svega, te je i meni pokazao svaki dio procedure koja me je čekala. Nakon razgovora sa njim smo bili oduševljeni. Shvatio sam zašto je moja doktorica tako iznenada odlučila da primim radioterapiju. To je bio još jedan način da se osiguram da mi se bolest ne vrati. Još jedan zid odbrane.

Terapija je trajala osam dana. Svaki dan sam primao jako malu dozu radijacije, i nakon toga išao kući. Praćena blagim osjećajem mučnine, i glavoboljom, kosa je iznova počela da mi opada. Dva-tri dana kasnije, i opet sam bio ćelav. Ovoga puta mi to čak nije ni smetalo. Bio je to znak da ova terapija djeluje.

Napokon je došao i taj trenutak.

Kraj moje terapije. Kraj jednog dijela mog života, bez kojeg ne bi bio osoba koja jesam danas. Kraj jednog malog, bolničkog, univerzuma. Kraj svakodnevnim iznenađenjima i strahu.

Kraj.

Ili početak?

Vjerovao sam da ću ovaj dio svog života ostaviti za sobom. Da ću ga zakopati, i pustiti da istrune. Jednom, zauvijek. Vjerovao sam da to trebam uraditi, jer su mi svi govorili tako.

Ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Nasuprot očekivanju svih ljudi oko sebe, ja sam ovaj dio svog života redovno posjećivao. Gdje su drugi vidjeli patnju i traumu, ja sam vidio šansu da nešto promijenim. Tako sam se i počeo baviti aktivizmom mladih, posebno fokusiran na udruženja MladiCa (mladih koji su pobijedili rak). Počeo sam da razgovaram sa mladima koji su prolazili kroz iskustvo poput mog. Počeo sam da volontiram, i da radim sa njima.

Od kad sam završio sa hemoterapijom, osjećam se kao da mi je ovo vrijeme na Zemlji poklonjeno. Znam da sam vrlo lako mogao da nestanem u trenu. Pepeo pepelu. Shvatam to, i prihvatam u potpunosti. Ali jednostavno nisam mogao, i ne mogu, da zaboravim na sve. Želim da pomažem drugima. Želim da vratim makar stotinu onoga što sam dobio.

Pomažući drugima, pomagao sam i sebi. Dopuštao sam svojim ranama da zarastu. Da od tragedije, postanu samo jedan dio velike slagalice.

Prihvatio sam svoj život onakvim kakav jeste, i pokušao sam da ga iskoristim da pomognem drugima u njihovoj borbi.

Zato, kada je došao trenutak da biram svoje buduće zanimanje, nisam previše razmišljao. Želim, i nadam se da ću jednoga dana postati ljekar, dostojan onih koji su mi podarili ovaj život. Život zaista vrijedan življenja.

Ako ste čitali ovaj blog od samog početka, hvala Vam. Hvala Vam što ste odvojili trenutak, i posvetili ga mome iskustvu. Nadam se da Vas je natjerala da makar na sekundu stanete, i razmislite. Da shvatite koliko ste srećni što ste živi, u toplini svoga doma.

Sa druge strane, ako ovo čitate jer rak za Vas ne predstavlja samo strašnu priču, već dio svakodnevnog života, želim Vam sreću. Nadam se da će sa Vama i Vašim bližnjima biti sve u redu i da Vam je moja priča donijela bar tračak nade, jer je ona ono što nas vodi naprijed. Ona je ono što nas spašava.