Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Tako blizu, a tako daleko

22.10.2017 / 11:19

Moja posljednja, velika prepreka.


Kako je vrijeme prolazilo, sve više i više mi se činilo da mome liječenju nema kraja. Nakon svake prevaziđene prepreke su me čekale nove tri. Na početku liječenja, to nije predstavljalo problem, ali je „motor“, koji me je pokretao i davao mi volje, ostajao bez pare. Najveća motivacija i pogon, do tada, mi je bila misao da ću se poslije svega, ipak vratiti „normalnom“ životu. Problem je nastao jer mi se taj kraj liječenja, to svijetlo na kraju tunela, izmicalo iz ruku.

Sljedeći lijek na beskonačnom „repertoaru“ je bio Metotreksat (Methotrexate). Kao što sam ranije pisao, već sam bio upućen u proces primanja tog lijeka. Posmatrajući svoje drugove kako prolaze kroz taj dio terapije, pamtio sam sve, znajući da to isto čeka i mene. Tehnička priprema za novu terapiju je bila završena i rezultati nalaza su pokazali da sam u stanju da nastavim sa programom liječenja.

Sve je počelo sa lumbalnom punkcijom. Nakon tog odvratnog zahvata, preostajalo mi je „samo“ da primim dvanaest boca rastvora Metotreksata u potpunoj tami moje bolničke sobe (sam lijek zahtijeva potpunu zaklonjenost od sunčeve svijetlosti). Sjećajući se, shvatam da mi je najgori dio te doze Metotreksata bila dosada sa kojom sam se borio. Bio sam primoran da ležim u krevetu dvadeset i četiri časa, što je za mene, tada, predstavljalo mučenje. Kao i sve ostalo, i to je prošlo. Nakon dvadeset i četiri boce infuzije, procesa kojeg su nazivali ispiranjem (sa punim pravom Laughing), bio sam pušten kući. Nisam osjećao nikakve drastične promjene nakon prvog primanja ovog lijeka. Oko jedanaest dana odmora je prošlo u trenu, i čekala me je druga planirana doza.

Sve se odigralo u istom redu. Brojni nalazi, lumbalna punkcija, pa i samo primanje lijeka je prošlo bez ikakvih tegoba. Sljedećega jutra sam se probudio sa suvim ustima i tupim bolom u grlu. Nije mi bilo jasno šta se dešavalo, ali sam znao da nešto nije bilo u redu. Izvađena mi je krv, i ostajalo mi je samo da čekam. Nalazi su pokazali da Metotreksat ne napušta moje tijelo u odgovarajućoj količini. Zadržavao se u tkivima, gdje je stvarao nove probleme. Tada je počeo pravi pakao. Cijela sluznica usta mi je bila „spržena“. Koža na usnama mi se počela guliti do krvi. Svaki miris, pa i onaj najslabiji, me je tjerao na povraćanje. Nisam mogao da unosim čvrstu hranu, što je sa sobom nosilo i sporiji oporavak mog organizma od ovog šoka. Tegobe su se kroz nekoliko dana počele smirivati, ali sam znao da još dugo vremena neću moći da nastavim sa terapijom. Cilj mi je, naravno, bio da se što prije oporavim, ali je dio mene želio da više nikada ne iskusim iste muke. Strahovao sam od sljedeće doze Metotreksata.

Srećom (ili nesrećom), nova prepreka je iskočila pred mene. Kako sam već dugo vremena primao intravensku terapiju, kvalitet mojih vena je drastično opadao. Nakon što me je medicinska sestra detaljno pregledala, i bezbroj puta pokušala da mi ugradi braunilu (neuspješno), bio sam obaviješten da sa venama u takvom stanju neću moći da primim cijeli program hemoterapije. Prevedeno, značilo je da će mi morati biti ugrađen centralni venski kateter. Taj zahvat se nije vršio u Banjoj Luci, te sam morao da odem do Beograda. To je bila standardna praksa za slučajeve poput mog. Već naviknuti na svakodnevne šokove, moja porodica i ja smo prihvatili i ovu prepreku kao neophodnu stepenicu na putu do izliječenja.

Uvijek sam želio da odem u Beograd, ali mi se nikada nije ukazivala adekvatna prilika. Trebamo biti oprezni šta želimo, jer nam se vrlo lako može ostvariti, ali ne na način na koji smo to očekivali. Sva terapija mi je bila prekinuta na neko vrijeme, dok se ne oporavim od zahvata i napornog puta. Znao sam šta me je čekalo, ali nisam uspijevao da suzbijem uzbuđenje oko ovog putovanja. Toliko dugo vremena sam bio zaglavljen u mijestu, da mi je promjena, ma kakva ona bila, značila mnogo. Spakovali smo se, i krenuli. Nakon pet-šest sati vožnje, stigli smo.

Bilo je oko sedam sati ujutro. Kada sam izašao iz auta, vidio sam ogromnu zgradu kroz koju je prolazio veliki broj ljudi. To je bio „Institut za majku i dete“, gdje mi je bila zakazana operacija. Volio bih da kažem da mi se tamo desilo nešto uzbudljivo, ali bih u tom slučaju lagao. Ta tri dana su mi, manje-više bila ista kao i ostatak liječenja. Od Beograda sam vidio samo krovove zgrada, kroz prozor moje sobe. Bijeli mantili su bili oko mene, kao i inače. Vađena mi je krv, kao i inače...

Ni sam ne znam šta sam očekivao od Beograda, ali mi očekivanja nisu bila ispunjena.Vidno razočaran, vraćao sam se kući, teži za jedan komad plastike koji je virio iz mojih grudi. Vraćao sam se Metotreksatu.

Sljedećeg ponedjeljka, otpočeta je i treća doza ovog lijeka. Prva pozitivna stvar mi se dogodila odmah pri prijemu na odjel. Nisam morao da trpim bolove uboda pri traženju vena. Medicinska sestra je samo izvukla krv iz cijevčice koja je virila iz mene, i na nju priključila bocu infuzije. To je bilo veliko olakšanje. Sutradan sam počeo primati novu dozu Metotreksata, očekujući istu patnju kao i prethodnog puta. Na moju sreću, kroz ovu dozu lijeka sam prošao bez ikakvih tegoba. Napokon sam mogao slobodno da dišem. Desetak dana kasnije, došao sam na odjel, po prvi put bez straha u srcu. Primio sam i četvrti, posljednji, blok ove terapije, koji je takođe prošao bez problema.

Nisam mogao da vjerujem da je gotovo.

A onda sam saznao i da nije.

Čekala me je posljednja tura terapije, posljednja runda u ovom bokserskom meču. Ovog puta nisam bio razočaran. Nešto se promijenilo u meni. Kao da su mi se, odjednom, razbistrile oči. Prihvatio sam situaciju u kojoj sam se nalazio, i odlučio sam da se ne opirem. To mi je značilo mnogo, u svakom pogledu, jer sam mogao da na miru, bez straha, otpočnem posljednje poglavlje u svojoj borbi sa rakom.

 

O svom posljednjem dijelu liječenja, i o novom „iznenađenju“ koju mi je on donio, ću da pišem u svojoj sljedećoj objavi.