Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Crna rupa

27.09.2017 / 18:08

Nastavak liječenja i moj prvi odlazak kući.

 

Nikada se nisam osjećao bolesnim. Ta "činjenica" nije dospijevala do mog mozga. Liječenje je već trajalo oko dva mjeseca, i arogantno sam smatrao da sam iskusio sve što hemoterapija nosi sa sobom. Nisam osjetio nikakve nuspojave, bar ne one vidljive, i očekivao sam da će tako i ostati.

Završivši prvi blok terapije, počeo sam da primam novi lijek , Cytosar. Plan je bio da ga primam četiri dana zaredom, te bih tri dana pravio pauzu. Napokon bih imao period slobodnog vremena između terapija, koji je bio dovoljno dugačak da ga mogu provesti kod kuće. (Živio sam nedaleko od same bolnice.) Ta vijest me je obradovala više nego išta do tad. Uveliko sam planirao svoje "slobodno vrijeme", čekajući da posljednje kapi terapije iskapaju iz boce. Moj prvi "odmor" bi bio veličanstven. Radio bih sve šta mi je nedostajalo, napokon udaljen od zvukova i mirisa bolnice...

Kao ni sve ostalo u životu, ni ova moja pauza nije tekla po planu. Već na kraju četvrtog dana terapije sam počeo da povraćam. Izgubio sam volju za hranom, a svaki miris bi započinjao novu agoniju. Povraćanju se uskoro priključila i glavobolja, kao posljedica lumbalne punkcije koju sam primao svake sedmice ovoga bloka. Uprkos svemu tome, bilo mi je dopušteno da odem kući. Sljedeće razočarenje me je dočekalo pri ulasku u stan. Umjesto stare, tople, atmosfere doma, ušao sam u svoj personalizovani "odjel". Moja majka i sestra su očistile, ili bolje reći sterilizovale, moju sobu. Miris sredstva za čišćenje me je okruživao. Mom razočarenju tu nije bio kraj. Uprkos mojoj želji da poreknem svoju mučninu i glavobolju, one su uspjevale da me nadjačaju. Bio sam prisiljen da odustanem od svojih planova, tješeći se da su od samog početka bili nerealni. To veče sam utonuo u san, radostan što ću, ako ništa drugo, još dva dana provesti sa svojom porodicom.

Sljedećeg jutra me je probudila moja majka, govoreći mi da se obučem, jer moram nazad u bolnicu. Nalaz moje krvne slike je stigao, i pokazao da su mi netrofili na zastrašujuće niskom nivou. Razočaran u sve oko sebe, bezvoljno sam se spakovao i sjeo u auto.

Nisam mogao da nastavim sa terapijom, sve dok se nisam oporavio od one koju sam već primio. Nakon nekoliko dana, čekala me je još jedna lumbalna punkcija, nakon koje je uslijedio drugi, od četiri bloka Cytosar-a. Novi blok, nova pauza, nadao sam se. Nova šansa da idem kući. A onda...

 

Onda ništa.

 

Prazina. Sveobuhvatno ništavilo. Taj dio mog "putovanja" je nestao iz mojih sjećanja. Jedna crna rupa lebdi u mojoj glavi, i sebično drži u sebi svaki trag nečega, što se za moj mozak, očigledno, pokazalo previše stresnim da bi se obradilo.

Naime, po pričama mojih roditelja, mogao sam saznati da sam jednog jutra, primajući Cytosar, doživio napad. Rečeno mi je da sam počeo da se tresem, i da sam izgubio svijest. Doktorica me je osvijestila nakon nekog vremena, i rekli su mi da sam se čak i šalio sa njom. A onda sam pao u komu. Tu se priče mojih roditelja zaustavljaju. Tada počinju da mi skreću pažnju na druge stvari, ne želeći da se vraćaju u taj period. Saznao sam, jer ništa na ovom svijetu ne ostaje tajna, da mi je te večeri život visio o koncu. Bio je to momenat kada su trebali da se pripreme za najgore.

Nadalili su se, ne, vjerovali su. Vjerovali su da ću da se probudim. Nisu prihvatali drugu opciju. I probudio sam se. Pobijedio sam. Dobio sam bitku, ali se rat nastavljao.

Ne mogu to objasniti, ali znam da sam primio četiri bloka Cytosar-a. Znam da sam boravio u bolnici, na istom odjelu kao i do tad, u sobi broj dva. Znam sve, ali se prosto ne sjećam.

Kroz narednih nekoliko mjeseci, pa do sad, uspio sam da izvučem nekoliko tragova sjećanja iz tog "ništavila". Sjećam se buđenja iz kome. Sjećam se radosti na licima svojih roditelja. Svoje dvogodišnje "komšinice" sa odjela intenzivne njege. Njenog nevinog, dječijeg osmjeha. Slike su tu, ali filma nema. Taj period ne postoji za mene. Ujedno i čistilište i pakao, ovaj period je za mene problem jedino jer ne znam hoću li ga se ikada, u potpunosti, sjetiti.

U realnosti hronološki, a za mene iz vedra neba, završio se i ovaj dio liječenja. Izvukao sam živu glavu, a izgleda i čitavu psihu Laughing, i nastavio dalje. Objašnjeno mi je da mi se terapija bliži kraju, ali da to ne znači da treba da se opustim. Već sam se bio navikao na tu priču. Vodio sam se politikom, "novi lijek -novi izazov". Metotreksat (Methotrexate) je i više nego ispunio moja očekivanja.

Trudio sam se da se ne radujem previše, kada sam čuo za petnaestodnevne pauze između blokova terapije. Objašnjavao sam sebi da tolika pauza znači da je lijek izrazito težak za organizam, i da ću morati da se borim. Ubijeđivao sam se u svašta, ali je dijete u meni skakalo od sreće. Šta bih sve mogao raditi u čak petnaest slobodnih dana? Ali, kao i uvijek, prvo je trebalo proći terapiju. Ovog puta sam odustao od planiranja, i prepustio se slučaju.

Do tada sam primio veliki broj lijekova, i različitih oblika terapije, ali me je način primanja metotreksata i dalje iznenadio. Plan je zvučao ovako - prvo sam trebao da dobijem lumbalnu punkciju, (za mene najomrženiju proceduru, ali više o tome kasnije), nakon čega bi u kompletno zampračenoj prostoriji dvadeset četiri sata primao dvanaest boca metotreksata. Nakon toga je slijedilo četrdeset osam sati "ispiranja". Bio bih povezan na infuziju, ali bi se u nekoj mjeri mogao kretati.

Na prvi pogled je proces zvučao jako dosadno, ali izvodljivo. Pred sobom sam imao još tri slobodna dana prije nego što počnem sa terapijom. Bio sam nervozan, iščekujući ono, što sam mislio da je posljednja prepreka na mom putu do izliječenja. Iako sam očekivao da će biti teško, nisam ni slutio da će se zbog svega što će se uskoro dogoditi, dvomjesečni blok terapije pretvoriti u tri, skoro četiri, mjeseca nepokolebljive borbe.

 

O daljem toku terapije, kao i mom prvom "izletu" do Beograda, ću pisati u sljedećem dijelu.