Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Gubitak

31.08.2017 / 11:53

Gubitak

Jedna od stvari koja definira bilo koju ozbiljnu bolest je gubitak. Nije u pitanju samo gubitak zdravlja, iako je to prvo i najočitije što se desi, već to povlači i gubitak mnogih frugih stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.

Jedna od tih stvari je vaša samostalnost. Kada se ozbiljno razbolite, više niste u mogućnosti da radite mnogo toga sami. Morate računati na pomoć drugih – vaše porodice, vaših prijatelja, a ako ste hospitalizovani, i osoblja bolnice, od sestara preko fizioterapeuta do ljekara. Jede vam se neka grickalica ili poslastica? Nema problema, skoknut ćete do bližnje prodavnice! Samo malo, ono što vam se do juče činilo na dohvat ruke sada je nepremostivo daleko. Sišli ste niz stepenice (ili ako ste dovoljno sretni, spustili ste se liftom) i izašli na cestu, i već ste premoreni. Dok ste došli do radnje, već ste zadihani, a kad izađete iz nje, osjećate da se ne možete ni pod kakvim uslovima vratiti nazad kući.

U redu, nema problema – pozvaćete nekoga od ukućana! Ali čekaj, roditelji su na poslu. Ili, u penziji su, ali ne žive s vama već na drugom kraju grada. Djeca su vam u školi – na fakultetu – na poslu – u inostranstvu – i ne mogu tek tako sve ostaviti i doletjeti u pomoć. Prijatelji i kolege takođe imaju svoje živote, i oni rade, i šef baš nije raspoložen da ih pušta svaki čas da vama dođu pomoći.

Šta možete uraditi u tom slučaju? Ako je priroda vaše bolesti takva da ne boravite u bolnici već se za vas brinu kod kuće (možda ste tokom osnovnog liječenja imali trombozu koja je dovela do posljedica kao što je moždani udar) i imate problema sa kretanjem, možda ćete se odlučiti za invalidska kolica. Kako doći do njih? Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo je donio uredbu o obimu, uvjetima i načinu ostvarivanja prava osiguranih lica na korišćenje ortopedskih i drugih pomagala, endoproteza, stomatološko-protetske pomoći i stomatološko-protetskih nadomjestaka. U Uredbi je naveden način propisivanja pomagala: „Pomagala, odnosno stomatološko-protetska sredstva, propisuje na osnovu medicinskih indikacija ovlašteni doktor medicine - specijalista određene grane medicine i ovlašteni doktor stomatologije - specijalista određene grane stomatologije, a na osnovu doktrinarnih kriterija).“ Kao što je navedeno, pomagala se osiguranim licima daju na upotrebu uz obavezu vraćanja Zavodu, osim ako su u pitanju pomagala koja se izrađuju po mjeri i ne mogu biti predmet ponovne upotrebe. Daju se po pravilu nova pomagala, ali je isto tako moguće dobiti invalidska kolica za privremenu upotrebu koja su obnovljena i servisirana. Nakon prestanka upotrebe – nadamo se zbog ozdravljenja i prestanka potrebe za pomagalom – osigurano lice je dužno vratiti pomagalo u roku od 30 dana od prestanka upotrebe.

Koji su uvjeti za sticanje pomagala? Uredba navodi da „Osigurano lice stiče pravo na pomagalo pod uvjetom prethodnog obaveznog zdravstvenog osiguranja u Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo u trajanju od najmanje 6 mjeseci neprekidno, odnosno 9 mjeseci sa prekidima, u posljednje dvije godine prije nastanka potrebe za pomagalom, ako međudržavnim ugovorom nije drugačije propisano.“ Prava na pomagala se ostvaruju na osnovu obrasca prijedloga o potrebi pomagala koje Zavod dostavlja ovlaštenim ljekarima specijalistima sa liste ovlaštenih ljekara.

Ukoliko vaša bolest zahtijeva da duže ili kraće vremena provodite u bolnici – npr. zbog primanja hemoterapije, zbog praćenja pogoršanja glavne bolesti, drugi gubita sa kojim ćete se suočiti gubitak privatnosti.

U bolnici osim u rijetkim slučajevima, recimo ako je bolesnik VIP osoba ili su bolesnici u intenzivnoj njezi i bolnica ima kapacitete za odvojeni prostor, boravićete u sobi sa još dvije do četiri osobe zavisno od veličine sobe. U sobi se odvija gotovo sav život, uključujući i osnovnu higijenu u slučajevima kada bolesnici nisu u stanju otići svojom snagom u kupatilo. Ako i ostali bolesnici nisu u stanju izaći iz sobe u trenutku recimo mijenjanja pelena, jedina privatnost koju bolesnik može dobiti je da se ostali pacijenti okrenu, sami i uz tuđu pomoć. U sobi se umivate, presvlačite, u sobi vam pomažu i da se okupate u krevetu ako to ne možete uraditi u kupaonici. U tako malom prostoru vrlo brzo naučite da ignorišete prizor polunagog ljudskog tijela i zvukove koje ono proizvodi.

Neriejtko se desi, posebno ako ste pacijent u velikoj bolnici, izgubite i svoju osobnost, i postanete samo još jedan broj u nizu drugih brojeva koje administracija uvodi u svoj sistem. Postanete šifra bolesti ili njen neformalni naziv – „Aha, to je ona sa C83!“ – „Odnesi ovo dijabetičarki u sobi 46“. S jedne strane, ovo je u neku ruku i očekivano, pogotovo kod medicinskog osoblja koje radi na djelima sa teškim bolesnicima i koji se možda pokušavaju ne vezati sa pacijentima koji možda neće uspjeti izboriti se za svoj život. To ne znači da ovo osoblje ne radi svoj posao najbolje što mogu, ali može biti neprijatno kada vam se obrati neko sa pitanjem, „A kako se vi ono zovete?“. Ja imam razumijevanja za tu situaciju jer i sama često moram postavljati to pitanje – ne zato što se ne želim vezati uz ostalje bolesnice u sobi, već jednostavno jer ne pamtim imena (na moju veliku žalost!). Pokušavam onda ne donositi sud o tome kako se neko nosi sa ovakvim poslom, i je li uzrok njihovog korištenja nečega drugog osim mog imena rezultat pokušaja emocionalne zaštite ili jednostavno mozga koji ne pamti tu informaciju.

Ali vjerovatno najteži gubitak koji možete doživjeti je gubitak nade. Ako dođete u situaciju da izgubite nadu, onda ste izgubili i bitku za svoj vlastiti život. Nada je ono što nas drži i kada se sve čini crno, kada su procedure bolne, a nuspojave neprijatne. Nada je tu da vas povuče iz depresije, iz ponor u koji upadnete kada ponavljate tretman za tretmanom a ne vidite neke promjene.

 

Kako onda zadržati nadu? To je pitanje na koje su mnogi pokušali dati odgovor, i vjerovatno bi onaj koji bi na njega uspio odgovoriti postao vrlo bogat čovjek. Jedini savjet koji ja mogu dati je da se oslonite na svoju porodicu i prijatelje kad god osjetite da posustajete. Nije sramota zatražiti pomoć, i oni sami su vam je nudili nebrojeno mnogo puta, a vi ćete već vidjeti koliko svako od njih može podnijeti tereta.