Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Jedna velika poljana

28.08.2017 / 16:39

Početak liječenja i moje prvo iskustvo sa hemoterapijom


Nakon što su dodatni nalazi moje krvi stigli, i konačna dijagnoza bila potvrđena, moje liječenje je počelo. Iako nisam znao šta me tačno čeka, kada mi je majka rekla da ću ostati „malo duže“ u bolnici, da bih primio terapiju, očekivao sam nešto užasno. Čekao sam tu „strašnu“ hemoterapiju, o kojoj sam do tada mogao da čujem samo u pritajenim razgovorima odraslih u mojoj okolini. Na moje iznenađenje, dočekala me je čašica, ispunjena sa nekolicinom tableta različitih boja i veličina (Pronison, Bactrim i Ranitidin). Taj dio terapije je trajao tačno dvadeset jedan dan.

Bio sam upozoren da će mi se, od Pronison-a apetit drastično povećati. Prihvatio sam to olako, ni ne pomišljajući na značaj i ozbiljnost te izjave. I prije uspostavljanja dijagnoze sam imao problema sa viškom kilograma, što je predstavljalo problem sa daljim tokom mog liječenja. Više tjelesne mase je značilo veću količinu lijekova, a samim tim i veće šanse za neželjene nuspojave. Morao sam da smršam. U normalnim okolnostima, to ne bi predstavljalo ogromne poteškoće. Problem je bio u tome što mi je kortikosteroid Pronison izazivao toliki apetit, da sam konstantno razmišljao o hrani. Jelo mi se apsolutno sve, u svako doba dana, bez ikakve prijašnje probirljivosti.  Morao sam da uspostavim izuzetno jaku kontrolu nad samim sobom. Nakon posjete nutricioniste, koji mi je objasnio ograničenja mog novog režima ishrane, sam „izazov“ je počeo. Taj period je bio najznačajniji u mom liječenju, jer je određivao dalji tok moga života.

U momentima poput ovih, vrijeme se čini kao da stoji. Sekunde izgedaju kao sati, a dani kao godine. Slušajući otkucaje kazaljke na satu, u momentima mi se činilo da slušam otkucaje svoga srca. Čekajući nalaz, koji je bio prekretnica u mom životu, bez obzira kakav rezultat pokazao, osjećao sam se kao da ludim. Gubio sam se u svojim mislima, ni ne primijećujući dešavanja oko sebe. Moja bolesnička soba je postala univerzum sam za sebe, a ja sam lebdio u njemu bez uticaja gravitacije spoljašnjeg svijeta.

Nalaz krvi, koji sam čekao tokom ovog dijela terapije je pokazao da sam zadovoljavajuće odreagovao na Pronison, te da su moji leukociti sa 324 pali na 21. Moja dokorica, kao i moji roditelji, je bila oduševljena. Tada nisam shvatao zašto se svi toliko raduju, jer nisam znao značaj tog nalaza. Ta presudna krvna slika je pokazala da mogu da počnem sa programom hemoterapije, i da presađivanje koštane srži više nije bilo neophodno.

Pored toga, sa ponosom mogu da kažem da je kazaljka vage, na kraju ovog mukotrpnog perioda, pokazivala petnaest kilograma manje. Ni sama doktorica nije mogla da vjeruje da sam uspio da smršam u periodu u kojem se svi pacijenti, bar malo udebljaju. Ovaj momenat sam koristio kao dokaz moći ljudske odlučnosti, kao i motivaciju u daljem liječenju.

To su bile prve velike pobjede u mom procesu izliječenja.

Sa prvom preprekom napokon prevaziđenom, moje liječenje se nastavilo.

Odsijecajući jednu hidrinu glavu, dvije nove su počinjale da rastu. Nisam mogao dugo da se radujem prvobitnom uspjehu, jer mi je saopšteno da ću odmah sutradan da primim svoju prvu hemoterapiju. Shvatio sam da to, iako prećutno, znači da ću ostati u bolnici još dugo, dugo, vremena.

Na samu riječ hemoterapija, većina ljudi osjeti nelagodu. Ona nam je predstavljena kao nešto što više ubija nego što liječi, kao lijek poslije kojeg vi više nemate volje za životom. Slike ljudi bez kose, koji povraćaju i jedva preživljavaju nam se pojavljuju u mislima. Istina je da reakcija na hemoterapju zavisi od ogromne količine faktora, te dok je neki primaju bez značajnijih problema, drugim ljudima ona predstavlja najveću poteškoću sa kojom su se ikada susreli. Bio sam te „sreće“, da sam u daljem toku svog liječenja iskusio obje strane ove medalje.

Nikada neću prestati biti zahvalan jednoj medicinskoj sestri, koja je, vidjevši da sam zbunjen, odlučila da mi pojasni situaciju u kojoj se nalazim. Ispričala mi je jednu priču, koja je promijenila moje viđenje hemoterapije zauvijek.

Ona je glasila otprilike ovako :

Zamisli svoje tijelo kao jedan veliki pašnjak. Ćelije raka, koje se nalaze u njemu, zamisli kao korov koji raste i širi se na tom pašnjaku. Ti pokušavaš da počupaš taj korov, čupajući jedan po jedan, ali to ne djeluje. Dok uništavaš jednu stabljiku, na tvom pašnjaku raste novih pet. Jedino rješenje koje ti se nudi je da popršćeš svoj pašnjak sa tečnošću, koja dok uništava korov, uništava i sve ostalo bilje. Znaš da će trava na pašnjaku da nestane, zajedno sa korovom, ali ne gubi nadu. Trava će ponovo da naraste, pašnjak će se oporaviti, a korov će zauvijek prestati da raste.“

Zvuči divno, zar ne? Saslušavši njenu priču, krenuo sam u svoju „bitku“ sa malo više nade, malo više optimizma, za koji vjerujem da je presudan faktor u svakom procesu izliječenja.

Konačno je stigao i taj trenutak. Medicinska sestra se vratila u moju sobu sa velikom injekcijom, ispunjenom svijetlo-crvenom tečnošću (to je bio lijek Doxorubicin). Stavila ju je u perfuzor, i uključila aparat. Nakon petnaestak minuta sporog vibriranja aparata, moja terapija je bila završena.

U toku istog dana, morao sam da primim i drugi dio hemoterapije, koju sam iščekivao sa mnogo manje straha i nervoze. Boca infuzije, u kojoj je bio rastvoren lijek je bila povezana sa mojom braunilom, dok je providna tečnost polako kapala. Na žalost, ne mogu da se sjetim tačnog naziva lijeka, kojeg sam primao, ali znam da su ga drugi pacijenti na odjelu zvali „hidrolaza“. Očekivao sam mučninu, glavobolju i sve ostale, već „svima poznate“, posljedice hemoterapije, ali ničega od toga nije bilo. Osjećao sam se isto kao i na početku dana. Nisam osjećao nikakvu razliku u svom stanju prije i poslije terapije. Nisam mogao da vjerujem da je to zapravo to. Ovaj dan je bio jedan od radosnih momenata kada nisam osjetio nikakve negativne posljedice svojih lijekova. Situacija se nije promijenila ni sutradan, a ni dana kada sam primao sljedeću terapiju.

Prve posljedice sam osjetio tek kada sam završio sa ovim blokom svoje hemoterapije. Počeo sam da primam lijek Cytosar, koji je na moj organizam djelovao znatno teže. Tada su počele prve mučnine, povraćanja, glavobolje. One su bile predskazanja jako teškog perioda koji je nastupao i pravog početka borbe za sopstveni život.