Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Riječ na slovo R

14.08.2017 / 12:37

Prvo što želim da kažem je da se nadam da ovaj blog čitate iz radoznalosti, da je sa vama, vašom porodicom i prijateljima sve u redu i da ćete na ovu temu uskoro zaboraviti baveći se vašim svakodnevnim životom. Takođe, onim manje srećnima, koji imaju ili su imali blizak susret sa ovom bolešću, želim da poručim da nikada ne gube nadu jer je ona naš jedini spas. 

Upravo ono o čemu ću pisati je moje lično iskustvo sa rakom, viđeno kroz oči četrnaestogodišnjaka koji je izgubio tlo pod nogama. 

Istina je da sve uzimamo zdravo za gotovo. Ne cijenimo sitnice, sve dok ih ne izgubimo. Stvari poput svježeg zraka, mogućnosti kretanja, okruženosti ljudima koje volimo, posmatramo kao naša prava, a ne povlastice. Svi znamo da se nesreće događaju, i da teške bolesti postoje, ali se nekako izolujemo, podsvijesno vjerujući da će one zaobići i poštediti upravo nas. 

Nikada nisam ni pomišljao da će se nešto takvo dogoditi meni. Česte upale grla, prehlade, bez nekih težih simptoma mi se nisu činile kao nešto strašno. Blaga temperatura od 37°C koja ih je pratila je bila samo iritantni dio svakdnevnog života. Sve dok se nisu počeli pojavljivati drugi simptomi, otpisivao sam to kao pad imuniteta nakon zime. Primijetio sam da se nešto čudno dešava kada sam počeo da spavam nakon dolaska iz škole. Do tada, nikada nisam imao naviku da spavam po danu. Na nagovor moje majke, otišao sam ljekaru i tako započeo put u provaliju zvanu rak. 

Ni moj porodični ljekar nije pripisivao veliki značaj mojim simptomima, i bio je spreman da ih sve otpiše kao posljedice pada imuniteta, ali je ipak tražio da se uradi kontrolni nalaz krvne slike. Izvadivši krv, otišao sam kući i nastavio sa danom, kao da se ništa nije dogodilo. Osjetio sam da nešto nije u redu, kada je moj otac došao kući i, pokušavajući da prikrije strah u svojim očima, rekao mi da trebam ponovo da izvadim krv, jer u laboratoriji sumnjaju na grešku aparata. Ubijeđen da je u pitanju greška, pošao sam sa njim. Nakon mukotrpnih pola sata i završenih nalaza, znao sam da će se moj život drastično promijeniti. Moji leukociti, koji su inače u granicama od 4 do 10, su bili 283. U mislima su mi prolazile sve bolesti koje su mom dječijem umu mogle da padnu na pamet. Moj otac je pokušavao da me smiri, boreći se u isto vrijeme i sa svojim i sa mojim strahovima. Istog trenutka smo bili upućeni na odjel dječije hemato-onkologije na Univerzitetskom kliničkom centaru u Banjoj Luci. Ponovo sam morao da izvadim sve nalaze, i uz pakao koji se odvijao u mojoj glavi, nisam ni primijetio da je prošao sat vremena i da su rezultati stigli. Nikada neću zaboraviti taj pogled dežurnih ljekara u ambulanti. Ta mješavina sažaljevanja i panike mi je zauvijek ostala urezana u pamćenje. Nalazi su mi se za taj kratki period od nekoliko sati drastično pogoršali. Količina leukocita se sa 283 povećala na 324. Smješten sam na odjel dječije hemato-onkologije, ali se činjenica da ovaj put ne bolujem od upale grla ili sinusa još uvijek nije slegla u mojojim mislima. Od cijelokupnog šoka je nastupila neka jeziva tišina u meni, koje sada shvatam da je bilo zatišje pred buru. Pozdravio sam se sa porodicom, kroz prozor moje bolesničke sobe, i legao da spavam. To je bilo moje posljednje mirno veče, u jednom dugom periodu koji je uslijedio.

Buđenje sljedećeg jutra je označilo početak dana prepunog stresova. Prvo iznenađenje koje me je dočekalo je bila moja posjeta ambulanti, pri kojoj mi je medicinska sestra saopštila da će da mi da anesteziju da bi mi odradili „mali zahvat“. To je bilo moje prvo iskustvo sa anestezijom, sa idejom da će neko da me operiše, a uz sve to, moji roditelji nisu mogli prisustvovati, te sam po prvi put u životu, morao da savladam svoj strah, bez utješnih riječi moje porodice. Petnaestak minuta kasnije, još uvijek mamuran od anestezije koja je prestajala da djeluje, saznao sam da mi je izvađena koštana srž. Bio sam dovoljno zreo, a i moja ljubav prema serijama „House MD“ i „Gray's anatomy“ mi je pomogla Laughing , da znam da to znači da se sumnja na leukemiju. Dugo ćutanje i izgubljeni pogled moje majke kada je ušla u sobu su mi to potvrdili. Nisam dopustio sebi da shvatim težinu onoga što me čeka.

Rak je tabuisan u našem društvu, te je u mojoj glavi, kao i u mnogim drugima, stajala jednačina RAK=SMRT. (To naravno nije istina, i sa napretkom medicine kao i hemoterapije, to je sve manje i manje slučaj.) Misao da sam bolestan sam izgurao iz svojih misli, toliko daleko, da dugo vremena nisam mogao ni izgovoriti ime bolesti od koje sam se liječio.

Nakon mog oporavka od anestezije, uslijedile su i pretrage svih dijelova moga tijela. EKG, RTG pluća, RTG srca, UZV abdomena, MRI glave i kičme, EEG... Sa gledišta radoznalog djeteta, sve mi se to činilo jako interesantnim. Nisam se ni trudio da shvatim zašto su sve te pretrage potrebne. Na moju sreću, svi nalazi su stigli uredni, što je značilo da se rak nije proširio nigdje po tijelu.

Nadajući se, naivno, da je to kraj mome mučenju, ležao sam u svojoj sobi, upijajući svijet oko sebe. Nisam ni slutio da će ti narandžasto-zeleni zidovi postati rešetke moje tamnice. Sterilna okolina i miris sredstva za čišćenje su mi smetali. Zvuk sijalice koja povremeno treperi me je nervirao. Bio sam spreman da počnem da bacam sve oko sebe i da vrištim. Nisam se mogao pomiriti sa činjenicom da ću u toj sobi provesti još nekolike sedmice (na moju sreću, tada nisam znao da liječenje traje od 6 pa do 9 mjeseci).

Sutradan me je doktorica obavijestila da će se u zavisnosti od moje reakcije na prvobitni lijek, kortikosteroid „Pronizon“, i nalaza, koji će da stigne iz Beograda za petnaestak dana, odrediti tok moje dalje terapije. Još taj dan sam bio „slobodan“, čekajući neke završne nalaze, prije uspostavljanja tačne dijagnoze.

 

Dan koji slijedi će označiti početak moje duge, a na kraju i uspješne, borbe sa rakom. Više o svom prvom iskustvu sa hemoterapijom, kao i daljem toku liječenja, pisaću sljedeći put.