Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Motivacija

28.07.2017 / 12:34

Motivacija

 

Jedan od najvećih problema koje sam imala otkako sam počela hemoterapiju je bila motivacija. Nije problem bio samo u tome da psihički niste u stanju da poduzmete nešto, već vas i fizičke posljedice sprečavaju da radite ono što vas je do tada činilo sretnim.

Prije nego što sam se razboljela, čitala sam stalno, kad god sam našla slobodnog vremena. Čitala sam raznolike stvari – od takozvane lijepe književnosti, preko članaka o zadnjim otkrićima iz arheologije, biologije, astronomije, do šaljivih (i ozbiljnih) stripova te fantastične i naučno-fantastične književnosti. Čitala sam članke vezane za postdiplomske studije koje sam privodila kraju, i za koje sam polako počinjala pisati rad.

Prije dijagnoze svaki dan mi je bio ispunjen knjigama, časopisima, štampom – ne samo jer sam čitala, već i zato što je moj hobi bio vezan uz knjige. Par godina prije dijagnoze počela sam se amaterski baviti knjigovestvom. Kad se priča o zaboravljenim starim zanatima, knjigovestvo može poslužiti kao primjer koliko su ljudi zaboravili da ono uopšte i postoji kao zanat koji se nekad radio rukama. Svi vas mogu uputiti na neku radnju, najčešće fotokopirnicu ili štampariju, gdje vam uz ostale usluge mogu ponuditi i uslugu mašinskog uvezivanja vašeg seminarskog, diplomskog ili magistarskog rada, knjige gostiju, foto albuma i sličnih stvari. Ali za cijelo vrijeme mog bavljenja ovim hobijem, srela sam samo jednog čovjeka koji je bio knjigovezac. Ključna riječ „bio“, jer je već godinama u penziji, a odavno već nema nikoga ko bi taj posao preuzeo od njega. Od našeg zadnjeg sastanka nisam se više raspitivala da li još iko postoji ko se bavi ovim, bilo kao poslom, bilo kao hobijem. Situacija se možda i promijenila; ne znam.

(A mislim se da sama uvežem primjerke mog magistarskog rada, svaki primjerak u drugi stil koji sam vježbala.)

Nakon što su mi dijagnosticirali trombozu kavernoznog sinusa, moja doktorica mi je zabranila da čitam i naprežem oči na bilo koji način.

Ne samo da sam čitala novine i časopise koje su mi donosili u bolesničku sobu, već i članke koje sam čitala na displeju mog mobitela i tableta koje sam nosila sa sobom da bih mogla uz to i slušati vijesti ili gledati serije koje sam pratila. Zabrana je bila prihvatljiva sve dok sam i ja bila toliko loše da nisam ni pomišljala da radim bilo šta drugo osim spavam. Bilo šta što je tražilo da budem budna imalo je potencijal da pogorša situaciju i pojača bolove; kad god bi sestre upalile svjetlo uveče, tražila sam da mi stave peškir preko očiju. Da sam mogla, i obroke bih jela ležeći, zatvorenih očiju.

Međutim nakon nekog vremena i moje stanje se počelo popravljati. Samo otvaranje očiju nije više uzrokovalo sijevajuće glavobolje, mučninu i vrtoglavicu. Bila sam više budna, više usmjerena na svoju okolinu, a što više vremena provedete budni, u ograničenom prostoru, i nemate čime prekratiti to vrijeme, to vam postaje sve dosadnije i dosadnije. Ne možete uvijek ni razgovarati sa ostalima u sobi – možda i oni u tom trenutku pate od bolova, možda ste baš tada sami u sobi, možda ste već pretresli sve teme o kojima ste bili voljni razgovarati, i onda poželite raditi nešto drugo.

Isprva razumijete da to nije moguće, pogotovo u bolnici – nemate nikakvu knjigu sa sobom, a zaista, tekst na displeju mobitela je presitan da bise mogao udobno čitati. Možete ga povećati, ali onda morate češće prelistavati stranice, a i to vas umara. Stvarno, bolje je pričekati kad dođete kući.

Ali onda dođete kući nakon tog ciklusa kemoterapije, i poštujete upute vaše doktorice, koja se nakon zadnjih testova slaže da možete polako početi da čitate. Ali samo kratko, i samo pod odgovarajućim svjetlom. I samo ako je tekst dovoljno velik, i vi obećate da ćete sve to poštovati jer znate da od praćenja uputa zavisi i vaš oporavak. I tako uzmete vašu omiljenu knjigu, ali već nakon par stranica počne vam lutati pažnja, i po nekoliko puta morate ponovo pročitati paragraf koji ste već prešli. Pomislite, ostaviću knjigu na pola sata pa ću joj se opet vratiti; samo, pola sata je već prošlo, a vi nalazite opravdanje da ne nastavite dalje. Umorni ste, ili već ste proveli dogovoreno vrijeme u čitanju, ili dolazi vrijeme za obrok ili lijekove ili-ili …

I onda pokušate nešto drugo; pokušate završiti onaj projekt koji ste ostavili nezavršen kad ste se razboljeli. Ali zbog hemoterapije imate razne psihofizičke posljedice protiv kojih se morate boriti – umor je konstanta, ne nestaje nakon što odspavate; bol je stalni pratilac, ni analgetici nekad ne pomažu; gubite osjet u prstima pa vam je sve teže držati knjigu u ruci – ili još gore, skalpel i lenjir pomoću kojih režete tvrdi karton od kojeg pravite korice knjiga. Zadnje što želite je da odsiječete sebi prst!

Postepeno, kako nailazite na sve više i više prepreka, i vaša motivacija se gubi – sve vam je teže da pišete na kompjuteru a trebali biste poslati još jedan zadatak mentoru, ili odgovoriti na email; teže vam se fokusirati na korake koje trebate napraviti da biste uvezali stranice i korice; teže vam je čitati, teže slušati radio, gledati video… I što više vremena protiče i hemoterapija duže traje, treba vam sve više truda da se motivirate. Borite se protiv vlastitog tijela, protiv fizičke nemogućnosti da nešto i započnete, a kamoli i završite. Borite se i protiv uma jer kao veliki broj bolesnika prije, i vas muči depresija, anksioznost, patite zbog pada koncentracije, imate problema sa pamćenjem… zadnje što u tom trenutku želite je učiti ili raditi na nečemu.

Sve ovo sa čime se susreći pacijenti može biti i te kako zastrašujuće, pogotovo kod onih koji su prije bolesti bili aktivni; mogu im teško pasti ograničenja sa kojima se susreću.

 

Nekim ljudima u tom trenutku sa motivacijom može se pomoći izvana – bilo da zatraže profesionalnu pomoć, bilo da se okrenu prijateljima koji će im biti podrška tokom dugog procesa oporavka. Jer samim završetkom hemoterapije mnoge od ovih tegoba ne prestaju: u nekim slučajevima umor može trajati mjesecima, pa čak i godinama nakon završetka tretmana. Kao i sa svim drugim problemima sa kojima se susrećete tokom hemoterapije, važno je nikad ne odustajati.