Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Međuljudski odnosi

22.07.2017 / 23:04

Tokom boravka u bolnici, nemoguće je izbjeći vro blizak kontakt sa drugim bolesnicima. U svakoj manjoj sobi nalazi se minimalno tri kreveta, a u većima po četiri. Međutim, nije rijetkost da se u sobe smještaju i dodatni kreveti, pa u manjoj sobi imate po četiri kreveta, a u većim i po šest. I onda dođete u situaciju u kojoj se različite ličnosti, sa različitim porijeklom, kulturom i navikama nađu u istom prostoru, i sudari su neizbježni. 

Dobro pamtim jednu nanu koja je zimus sa sobom na terapije donosila vunu i pletaće igle, i plela pape, šalove i kape. Bila je velika vjernica muslimanka, i u bolnici je klanjala svaki namaz. Nije se mogla puno kretati te je uglavnom klanjala ili na stolici ili, kad se naročito loše osjećala, u krevetu. Kad su je pitali zašto plete, i zašto klanja kad nije u obavezi kao bolesnica, rekla bi da joj je pletenje način da prekrati vrijeme, a klanja jer osjeća potrebu kao vjernica. I zaista, dok ste u bolnici, imate jako puno vremena koje morate ispuniti na neki način. Buđenje je u samu zoru, kada sestra koja je bila na noćnoj smjeni dolazi da izvadi krv onima koji su za to predviđeni toga dana. U sedam sati zatim dolazi sestra iz noćne smjene sa svojom kolegicom koja preuzima dnevnu smjenu, te joj tokom predaje smjene podnosi i izvještaj o tome šta se dešavalo tokom noći. Brzo nakon toga dolazi čistačica koja briše podove, noćne ormariće i umivaonike, i prazni kante za otpatke. Oko osam sati kreću vizite, prvo sestre pa liječnici. Doručak je oko 9 sati ujutro, a i lijekovi se dijele ubrzo nakon toga. Ručak je u jedan sat, posjete od pola tri do pola četiri – najuzbudljiviji dio dana – i večera u pet popodne. Televizora nema u svakoj sobi. (Možda je to i bolje – ne jednom se desilo da muški do dva ujutro preglasno prate prijenos neke od utakmica. Ili da žene isto tako glasno prate jednu od mnogobrojnih emisija u kojima se učesnici takmiče da postanu pjevačke zvijezde.)

I onda nije čudno što ljudi pokušavaju na razne načine da ispune to vrijeme. Nana će sebi i svojoj porodici isplesti nešto, i zabaviti žene u svojoj sobi pričom i vicevima. Momak u sobi do naše će sa sobom ponijeti laptop i možda raditi nešto za posao ili napisati neki rad za fakultet, pogledati neki film kad završi sa svojim obavezama. Žena u sobi na kraju hodnika će završiti jednu knjigu, te početi drugu koju joj je donijela rodbina ranije tokom posjeta. Mlada djevojka u sobi koja se vodi kao intenzivna možda će na svom mobitelu slušati audio knjigu koju su joj preporučili i poslali prijatelji iz inostranstva. 

U takvim situacijama umjetnost je usuglasiti navike tako da ne smetaju drugima, a da ipak imate mogućnost da radite ono što želite, onoliko koliko možete. Za nekoga ko čita knjigu ili piše na laptopu važno je da ga ne ometaju, i da se u tišini može koncentrisati na riječi na papiru ili na ekranu. Nažalost to je nemoguće ako u istoj sobi leži neko ko ječi u bolovima. Krajnje je neukusno onda kolutati očima na tu osobu koja vas ne ometa namjerno, već reaguje instinktivno na bol. A pokušavati ušutkati nekoga u takvoj situaciji je sasvim sigurno i bezobrazno. 

Puno puta smo probdjeli noć zbog nekoga kome ni lijekovi protiv bolova – kad ih je i bilo – nisu pomagali. Oni koji su dovikivali sestrama da urade nešto povodom te buke nisu nimalo pomagali. Ako već nije moguće nešto poduzeti, onda bar nemojte biti ona osoba koja samo pogoršava situaciju. U vremenu kada skoro svi imamo pametne mobilne telefone, tablete i mp3 playere, bolje je rješenje staviti slušalice na uši i fokusirati se na muziku ili glas osobe koja čita vijesti. Nikad ne znate kada vi možete biti ta osoba koja će zajaukati od bola, i zar ne biste radije da vam neko pokaže simpatije ili da vam uzvrati na način na koji ste se vi ponijeli? Mislim da svi znaju koji odgovor bismo odabrali. Poenta je da kad ulazite u prostor u kojem ćete vrlo vjerovatno u nekom trenutku zavisiti ne samo od pomoći liječnika i sestara, već i od pomoći onih koji će s vama biti u sobi. 

Drugi momenat koji pamtim je dolazak jedne žene u našu sobu možda u toku moje šeste hemoterapije. Poznavala sam je već otprije; bila je prijateljica žene koja je sa mnom dijelila sobu kada sam prvi put došla na terapiju. Upamtila sam je kao rezervisanu osobu, koja je znala kako da sebi olakša boravak u bolnici. Dolazila je sa umotanim nadmadracem, jastucima i prekrivačima ne bi li učinila – iskreno loše – krevete u bolničkim sobama malo udobnijim. Do tada nismo nikada boravili zajedno u sobi, i bilo je interesantno vidjeti koliko je neko voljan promijeniti svoju okolinu i prilagoditi je svojim potrebama. Sa mnom je u sobi već bila žena koja je imala problema sa desnom nogom, i koja je ranije imala operaciju grudnog koša. Imala je naviku da na radijatore stavi malo jastuče i da smjesti nogu ne bi li malo pokrenula cirkulaciju i olakšala bolove. Žena koja je trebala sa nama dijeliti sobu pozdravila se sa nama, ostavila svoje stvari na slobodni krevet i izašla. Ubrzo se vratila sa jednom od sestara, koja je – na naše iznenađenje – kazala da bi gospođa željela uzeti krevet do zida. Opravdanje je bilo da joj više odgovara zbog njene operacije. Žena koja je već bila sa mnom i ja smo u isti mah rekle da je i ona operisana i da i njoj više odgovara to mjesto. 

Do tada nisam vidjela da se iko uzrujao zbog nečega takvog. Gospođa je samo uzela svoje stvari, prenijela ih u susjednu – praznu – sobu, vratila se po nadmadrac i smjestila se u krevet do zida. Kad bi nas kasnije srela na terasi ili u hodniku nije nas pozdravljala. To je trajalo cijelu tu terapiju. Sljedeći put kad smo se sve u isto vrijeme našle na terapiji, još uvijek je ignorisala moju tadašnju cimericu. Sa žalošću moram reći da ću je i pored prvobitnog pozitivnog utiska upamtiti po ovom sitničavom ponašanju. A nije moralo biti tako.