Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Liječenje i vjera

25.06.2017 / 09:51

Ovog bajramskog jutra svim vjernicima islamske vjeroispovijesti koji se borite sa bolešću, a i sa iskušenjem koje predstavljaju svi ovi bajramski kolači, Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Vrlo često su religija i nauka suprotstavljene, pogotovo kad je u pitanju kako reagovati na bolest. Jedan od poznatijih primjera su Jehovini svjedoci, koji kategorički odbijaju transfuziju krvi i krvnih pripravaka iz vjerskih razloga. U ovom slučaju religija stvara situaciju u kojoj je život ugrožen, i može doći i do smrtnog ishoda.

Međutim religija ne mora uvijek biti suprotstavljena nauci. Naučnici koji su i vjernici govore o tome da oni u religiji i nauci vide dva lica istog novčića. Tokom zlatnog doba islama, Ibn al-Haytham je postavio osnove naučne metode, a u Vatikanu od 1936. do danas djeluje Papinska akademija nauka koja istražuje matematičke, fizikalne i prirodne nauke. Katolička crkva je na nedavnoj konferenciji održanoj u maju ove godine objavila da „nauka i religija nisu u sukobu nego ujedinjene u stalnoj potrazi za istinom u otključavanju misterija svemira“.

U trenucima kad su suočeni sa sopstvenom smrtnošću, ljudi se često okreću vjeri kao nečemu što im služi kao podrška. U saradnji sa naukom, ona zaista može biti od velike pomoći i utjehe.

Tokom mojih hemoterapija na Hematologiji KCUS srela sam nekoliko žena muslimanki koje su i pored toga što su i same primale hemoterapiju klanjale sve namaze. Neke od njih su nosile sa sobom serdžade i klanjale u kutku bolesničke sobe, dok su druge klanjale na stolici ili čak u bolesničkom krevetu. Bilo je riječ i o mlađim i starijim ženama, visoko obrazovanima i onima koje se nisu školovale dalje od osnovne škole, koje su radile i onima koje su bile domaćice, i onima koje su vodile svoja poljoprivredna domaćinstva i tako prehranjivale svoje porodice.

Za pacijentice katoličke vjeroispovijesti, ako bi to zatražile, bio je organizovan dolazak svećenika koji je sa njima razgovarao. U zavisnosti od toga da li je u pitanju bila posjeta podrške ili ispovijed, svećenik bi došao u bolesničku sobu i pričao sa njima o bilo čemu što ih je tištalo u tom trenutku, donio bi nekada razne sitnice poput vjerske literature, raznih potrepština, voća i slično. Za ispovijed bi se sa liječnicima unaprijed dogovorili da se povuku u liječničku sobu da bi dobili na privatnosti. Koliko smo mogli primijetiti, ti razgovori i ispovijedi su uvijek ostavljali pacijentice, ako ne u veselijem, onda u smirenijem raspoloženju. Svi oni koji su prošli kroz ovo liječenje znaju koliko je važno imati pozitivan mentalni sklop da bi se mogli nositi sa bolešću sa dovoljno snage.

Za vrijeme mog boravka nisam vidjela da su pravoslavne vjernice zatražile slične posjete, ali znam da se recimo u Banja Luci u humanitarnoj pravoslavnoj ambulanti nalazi sveštenik sa kojim pacijenti mogu popričati.

Vjera u višu silu može biti ono na šta se pojedinac oslanja u svom životu i ono što mu služi kao pomoć u teškim situacijama. Vjernik može naći utjehu u vjerovanju da je sve predodređeno, pa tako i naša bolest i smrt. Neki mogu naći motivaciju u vjerovanju da je u pitanju iskušenje koje nam je poslano da ispita njihovu snagu i čvrstinu vjere, pa će poduzeti sve što je u njihovoj moći da pobijede bolest i potvrde svoju vjeru.

To ne znači da samo vjernici imaju snage da se izbore sa teškom bolešću. I onaj ko nije vjernik je isto tako motiviran da se bori za svoj život. Pojedini će reći da oni čak imaju i jaču motivaciju za to, jer se ne bore za nagradu koju će dobiti na onom životu, već za ostanak na ovom, koji je po njima i jedini život koji će dobiti. Zbog toga i oni čine sve što je u njihovoj mogućnosti da taj život produže, i požive ga u najboljoj kvaliteti koju mogu dostići.

U jevrejskoj hasidskoj tradiciji postoji sljedeća priča koja odgovara na pitanje o tome zašto je Bog stvorio ateiste:

Učitelj uči učenike da je Bog stvorio sve u svijetu da ga poštuje, jer je sve ovdje da nas nauči lekciju. Jedan pametan student upita: „Kakvu lekciju možemo naučiti od ateista? Zašto ih je Bog stvorio?“

Učitelj odgovara: „Bog je stvorio ateiste kako bi nas naučio najvažniju lekciju od svih - lekciju pravog suosjećanja. Vidiš, kada ateist izvodi djelo milosrđa, posjeti nekoga tko je bolestan, pomaže nekome kome je pomoć potrebna, i brine za svijet, on to ne čini zbog nekog vjerskog učenja. Ne vjeruje da mu je Bog zapovjedio da izvede taj čin. Zapravo, uopće ne vjeruje u Boga, pa se njegova djela temelje na unutarnjem smislu morala. I pogledaj ljubaznost koju može pružiti drugima jednostavno zato što on smatra da je to u redu.“

„To znači,“ Učitelj je nastavio, „da, kad vam netko zatraži pomoć, ne smijete nikada reći: 'Molit ću se da vam Bog pomogne'. Umjesto toga, u tom trenutku biste trebali postati ateisti, zamisliti da nema Boga koji može pomoći i reći: 'Ja ću vam pomoći.'“ (Tales of Hasidim Vol. 2 by Martin Buber)

I šta je tu pravilno? Čime se voditi u borbi protiv bolesti, vjerom ili ličnim uvjerenjem?

Mislim da tu nema pravog odgovora. Ako ste vjernik, i ako vam vjera donosi utjehu, i pomaže vam da se nosite sa nečim čime se nijednoj osobi nije lako nositi, okrenite se vjeri. Neka vam ona bude misao vodilja, i vodič kroz život, i pomoć u nevolji. Ako niste, ako je nauka ono što vam daje odgovore, onda se posvetite nauci, pratite istraživanja, testirajte hipoteze i potvrdite ili opovrgnite teorije na koje nailazite.

 

Prije svega, ne odustajte, čak iako vjerujete u predodređenost, i mislite da vam je možda suđeno da završite vašu borbu sada i ovdje. Ne možete znati koji je Božji plan za vas, i vodite se maksimom, „Pomozi sam sebi pa ću ti i ja pomoći.“ Za ateiste ta bi se izreka vjerovatno skratila na samo, „Pomozi sam sebi.“ U oba slučaja pomoći ćete sebi najbolje ako ne preskačete terapije, ako se hranite zdravom ishranom i vodite zdrav život. Ako i pored svega dođete do kraja svog životnog puta, možete reći da ste se borili do kraja.