Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Pomoć drugima

25.05.2017 / 20:10

Prošli put sam govorila o potrebi da se pobrinete sami za sebe, i da stavite sebe na prvo mjesto. Ovaj put ću reći nešto o potrebi da pomognete i drugima.

Budući da nam je zdravstvo takvo kakvo jeste i da nije rijetkost da nam u bolnicama nedostaje najosnovnijeg materijala, često ćete se naći u situaciji da dođete na odjel a oni vam nemaju dati ni najobičniji paracetamol. I tu na scenu stupaju drugi pacijenti, koji će s vama podijeliti šta god vam nedostaje. Spomenula sam paracetamol – za cijelo vrijeme koje sam tokom mojih terapija provela nikad ga nisu imali u apoteci, tako da sam ga nakon prve terapije počela nositi sa sobom. Antibiotik Bactrim je drugi lijek koji sam ubrzo nakon toga počela nositi sa sobom, jer mi je bio prepisan svaki dan (dvaput po dva!) a nikad mi ga nisu imali dati. Kortikosteorid Solu-Medrol, koji sam primala intravenski, takođe im je nedostajao. Imala sam sreću da sam kao osiguranik Kantona Sarajevo mogla svojoj liječnici opšte prakse podnijeti nalaz sa klinike koji bi potvrdio nedostatak lijeka, pa bi mi ga izdali kao dio liječenja. Prije svakog odlaska na terapiju, išla sam sa tim nalazom i podizala dovoljno ampula da mi potraje za svih pet do sedam dana koliko bih ostajala na odjelu. Citostatik Oncovin je nedostajao u dva-tri navrata, pa smo pribjegavali Facebooku ne bismo li ga našli bilo gdje u BiH ili dalje jer ga u Sarajevu nije bilo. U takvim situacijama bi se pokazala sva humanost ljudi, jer su nam ga slali iz Banja Luke, javljali iz Beograda, Zagreba, Podgorice da nam mogu poslati ako bude potrebno, i odbijali su da prime novac za njega. Intravenski lijek protiv mučnine Kytril je bio još jedan lijek kojeg sam zadnjih nekoliko terapija redovno nosila sa sobom jer mi je bilo toliko muka da tablete nisu pomagale. Njega smo kao i Oncovin morali kupovati, jer ga nismo mogli dobiti na recept.

Lijekovi nisu bili jedno što je nedostajalo – često bi porodica pacijenta donosila sa sobom pelene za odrasle, vlažne maramice da se nađu za vrijeme mijenjanja pelena, braunile manjeg promjera, maske za lice, gazu... pored uobičajenih higijenskih potrepština koje i očekujete da ponesete sa sobom u bolnicu.

A što se tiče stvari koje nosite sa sobom u bolnicu, da li vam se ikada desilo da spakujete malu torbu, pa onda svaki dan zovete svoju porodicu da vam donesu još ovu stvar, još onu, i tako cijelo vrijeme dok ste tamo? Možda zato što ste ostali duže nego što je bilo predviđeno, ili možda jer niste mislili da će vam nešto trebati? Ili suprotno, ponesete sa sobom kofer jer ste spakovali sve ono za šta ste pomislili da će vam sigurno zatrebati, pa na kraju tu stvar ni ne izvadite iz kofera? Kad bih uspjela otkriti kako da se spakujem da ponesem tačno onoliko stvari koliko će mi biti potrebno, patentirala bih tu ideju i obogatila se. :) Jer kad god sam se detaljno pakovala, nikad nisam ni pola tih stvari iskoristila; a s druge strane, kad ih ne bi ponijela, uvijek bi ni nedostajale. Je li to samo moja loša sreća, ili dokaz da je Murphyjev zakon nesalomljiv, ne znam.

Da se vratimo na lijekove koji su nam nedostajali, i humanosti drugih, kad tek počnete dolaziti na terapije, ne znate još kako izgleda rutina na odjelu. Ne znate da nečega nema, a sestra vam dođe podijeliti terapiju, odrecitira šta vam je od lijekova napisano na temperaturnoj listi, i kad joj vi kažete da vi nemate te lijekove, ona slegne ramenima. I onda vam žena u krevetu do vas kaže, ne brini; evo, imam ja dovoljno da mogu podijeliti s tobom dok ti tvoji ne donesu. I kad se vi krenete zahvaljivati, samo vam kažu da se na lijekovima ne zahvaljuje. I onda kad vi budete imali malo više iskustva sa procedurom uzvratite uslugu, ako ne istoj osobi koja vam je pomogla, a onda je bar proslijedite dalje – bilo nekome ko se možda po prvi put susreće sa svim ovim, bilo nekome ko je možda ovaj put morao uzeti više lijekova pa sada nema dovoljno do kraja terapije. Ili ne morate uzvratiti lijekovima: posudite telefon djevojci koja je zaboravila svoj da može nazvati porodicu da joj ga donese, ili nazovite porodicu starice koja ga ne zna koristiti a mora prenijeti neku poruku od liječnika; podijelite svoje ubruse, ili tečni sapun, ili voće koje su vam posjetioci donijeli – svakako se brzo kvari u natkasnama u pretoplim sobama. Puno je ljepše zajedno sjesti uveče i trampiti se za voće koje više volite, i pričati o tome šta vam se dogodilo, ko vas čeka kod kuće, čemu se nadate po završetku svega ovoga... nego ljubomorno čuvati sve za sebe. A najvažnije od svega, podijelite koju toplu riječ utjehe kad vidite da se neko muči da prihvati to što im se desilo, ohrabrite ih kad im se sve čini beznadežno. Jer biće dana kad ćete se i vi osjećati bespomoćno, i puno će vam značiti nečija šala, osmijeh, ili potvrda je ono što osjećate validno, da to niste umislili i da je sasvim normalno to što osjećate. Ako nekome teško pada gubitak kose, nemojte samo odmahivati rukom i govoriti da je to samo kosa i da će narasti. To jeste istina, ali nekima je mozda kosa koju su dugo njegovali bila važan dio identiteta, i njenim gubitkom oni osjećaju da gube još jedan dio sebe. Ako je žena morala odstraniti dojku, i to je gubitak nečega što se u današnjem društvu smatra veoma bitnim dijelom ženstvenosti, iako se ženstvenost – pa ni muškost – nikada ne može ograničiti samo na jedan dio tijela.

 

Na kraju svega, kad terapije i bolnice i pretrpani odjeli o kojima se brine samo jedna sestra budu daleko iza vas, ostaće vam uspomene, i sretne i tužne, i prijateljstva koja ste stekli u njima. Danas ćete se sresti sa djevojkom iz sobe 45, i ona će vam ispričati sve o nekome novom koga je upoznala. Sutra će vas nazvati gospođa iz sobe 41 da vam kaže da je dobila željno očekivanu povišicu. I vi ćete biti sretni zbog njih, i podijeliti i svoje sretne vijesti.