Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Briga za sebe

28.04.2017 / 21:17

Pitanje: gdje je granica između brige za sebe i sebičnosti?

Jedna stvar koje polako postanete svjesni u toku borbe protiv bolesti je ta da dođe vrijeme kada morate sebe staviti na prvo mjesto. Možda ćete pomisliti, pa naravno da ćete sami sebi biti najvažniji u tom trenutku, ali to je mnogo rjeđe nego što biste pomislili. Upoznala sam mnogo pacijenata – u velikoj većini žena – koje su uprkos bolesti i dalje brinule o svojim porodicama isto, možda čak i više nego što su to radile prije bolesti. Često su se osjećale krivima što su se uopšte razboljele, smatrale su da njihova bolest ne bi trebala utjecati na njih kao supruge, majke, zaposlene žene, i ulagale su više truda da njihove porodice i radno okruženje ne osjete njihov izostanak, ili da ga osjete što manje. Ne samo da su se suočavale sa gubitkom zarade zbog svog liječenja jer tokom bolovanja ne bi primale punu platu, već i sa vrlo realnom mogućnošću da izgube svoj posao. U jednom slučaju, žena koja je dolazila na hemoterapiju u isto vrijeme kad i ja, vraćala se svom mužu koji je nepokretan, i čije su kćeri pomagale u brizi za njega ali sinovi to nisu radili. Kćeri su kao i sinovi imale svoje porodice, svoje poslove, ali su ipak – nekako – nalazile vremena da budu od pomoći svojim roditeljima.

Kao što je važno da primate lijekove na vrijeme i zdravo se hranite da biste izašli kao pobjednik u ovoj borbi, isto tako je važno da ste emocionalno i mentalno snažni. To neće biti moguće ako se cijelo vrijeme brinete kako ste teret vašoj porodici, kako je njima teško pala vaša bolest, te kako vas moraju hraniti ili kupati ako ste trenutno u slabom fizičkom stanju. Porodica i jeste tu da podrži članove koji su trenutno u teškoćama, da možete podijeliti teret koji vas u tom trenutku tišti. Ona nije tu da postoji samo u dobrim trenucima – ne kaže se uzalud da bi supružnici trebali biti jedno uz drugo i u dobru i u zlu.

I u odnosu pacijenata prema medicinskom osoblju možete vidjeti ovu dvojnost između potrebe da dobijete odgovarajuću njegu i pobrinete se za svoje zdravlje, i želje da ne budete sebični. Veliki broj pacijenata pokušava biti što manji teret ne samo svojoj porodici, već i medicinskim sestrama. S obzirom da u našem zdravstvu često samo jedna medicinska sestra radi na jednom odjelu punom bolesnika, nije neobično da morate imati dosta strpljenja dok dođete na red za tretman pa im pacijenti pokušavaju olakšati posao tako što neće biti „prezahtjevni“. S druge strane, dosta pacijenata ipak traže da im se odmah ukaže pažnja i nađu se uvrijeđenim ako im se brzo ne priskoči u pomoć.

I kako sad naći ravnotežu između brige za sebe i sebičnosti?

Kad sam otišla na treću terapiju, upoznala sam nekoliko žena koje su se trudile da postignu tu ravnotežu. Priroda ove bolesti je takva da pogađa ljude sviju životnih dobi, tako da je u sobama često bila mješavina mlađih i starijih pacijenata. Među njima je bila i jedna mlada majka koja je već bila na šestoj hemoterapiji i imala je dosta iskustva i sa samim liječenjem i sa osobljem. Još uvijek sam bila slaba zbog posljedica tromboze, i često bih morala zastati na putu do kupatila jer me desna noga nije mogla nositi. Ona bi me često pratila tamo i nazad kad bi me vidjela da prolazim pored njene sobe, tako da se nisam morala brinuti hoću li možda pasti negdje usput. Bila je uvijek voljna da pomogne ostalima, da im doda čašu vode, pa i da podijeli vlastite lijekove ukoliko ih trenutno nije bilo u apoteci odjela. Takođe je bila uvijek spremna glasno zatražiti ono što joj treba, bilo da je u pitanju terapija, rezultati nalaza koje je obavila, ili odgovor na neko pitanje koje bi imala. Uvijek bi nam ponavljala da sami moramo tražiti ono što nas sljeduje jer nam to niko drugi neće ponuditi sam od sebe. Prema sestrama se ponašala sa poštovanjem, ali nije ni izbjegavala da ih pozove u slučaju potrebe, za razliku od nekih pacijenata koji bi čekali posjetu rodbine da recimo promijene pelene za odrasle, isprazne kesu katetera, ili se odu istuširati.

Moja treća terapija je bila vrijeme kad sam još uvijek bila jako nesigurna, zabrinuta i povučena; još uvijek sam imala glavobolje i vrtoglavice, nisam se osjećala stabilno na nogama i još uvijek sam često imala epizode tokom kojih bih osjećala trnce u desnoj strani tijela, jezik bi mi trnuo i govorila bih nerazgovijetno. Sestre su često dolazile da me obiđu, i bilo me je sramota što toliko vremena troše na mene kad je bilo drugih pacijenata koji su kako se meni činilo bili mnogo lošijeg zdravlja nego ja. Iako su i one same govorile da je to dio njihovog posla, i da je i meni u tom trenutku trebala dodatna pomoć, činilo mi se da bih ja to ipak mogla sve sama. Nisam željela da budem sebična, a zapravo sam samoj sebi štetila. To sam shvatila tek nakon što sam jedne večeri zamalo pala u hodniku vraćajući se iz kupatila – u jednom trenutku kao da se pod zaljuljao i zid je zamalo bio predaleko da bih se uhvatila za njega. Srećom sam bila blizu ljekarske sobe, te su me brzo odveli u moj krevet. Nakon toga sam naučila da tražim pomoć kad god mi je bila potrebna.

 

Srećom svakim danom tokom treće terapije bila sam sve bolje, i pomoć mi je trebala sve manje. Naravno da se to nije desilo preko noći, niti sam do vremena kad sam bila spremna za povratak kući bila potpuno samostalna, ali je situacija na kraju terapije bila prilično bolja. Naučila sam ocijeniti koje stvari mogu uraditi sama, za šta trebam tražiti pomoć, a šta mogu ponuditi kao pomoć drugima. Naučila sam da postoji velika razlika između sebičnosti i brige za sebe, da je podrška koju dobijete od svoje porodice, prijatelja i drugih ljudi koji učestvuju u vašoj njezi ključna u vašoj borbi, i da vi tu pomoć zaslužujete.