Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Tromboza, mučnina i moguće posljedice

28.04.2017 / 15:01

Nakon dijagnoze tromboze kavernoznog sinusa počeli su dodatni neurološki testovi, oftalmološki testovi, nalazi krvi, CT… Sjećam se da je u to vrijeme CT aparat na KUM-u zaglavio bas kad su mene doveli na snimanje – to jutro je tehničar došao po mene, smjestio me u kolica i kroz hodnike i tunele dovezao do KUM-a. Neko je već bio u prostoriji sa CT-om, i pregled je trebao trajati desetak minuta, ali je ubrzo izašla sestra koja nas je obavijestila da je mašina zaglavila i da ćemo morati da pričekamo. Ja sam bila samo napola svjesna stvari koje su se događale oko mene, bol je bila skoro nepodnošljiva, bilo mi je muka i bila sam sigurna da ću povratiti. Nije nimalo pomagalo to što se CT mogao jasno čuti i kroz zatvorena vrata – za nekoga drugog to možda ne bi ni bio problem, ali sam ja bila izuzetno osjetljiva na buku. Da bi stvari bile još i gore, u isto vrijeme je i čistačica polirala pod sa mašinom koju je vukla za sobom. Sjećam se da sam sam je molila da prestane; ona naravno nije obraćala pažnju na mene. Na kraju smo proveli dva sata čekajući da CT poprave; samo skeniranje je trajalo samo nekoliko minuta.

Ako je iskustvo sa CT-om bilo loše, magnetna rezonanca je bila još gora – ne samo što traje dugo, već je i pored zaštite za uši jako bučna. Čini vam se kao da ste na techno koncertu odmah pored najjačih zvučnika. I puno prije kraja samog pregleda sam mislila da ja to neću moći izdržati, i ozbiljno sam razmišljala da odmah zatražim da me izvuku, ali sam znala da bi to samo značilo da će mi ponoviti pregled neki drugi put. Bilo je jako teško biti miran – nekoliko puta su mi napominjali da ne bih smjela pomjerati ni oči, a kamoli recimo okrenuti glavu.

Ne sjećam se uopšte kako su me vratili na odjel, samo znam da sam se odjednom našla u krevetu i da su se ljudi u bijelim mantilima skupljali oko mene, umivali mi lice, postavljali mi infuzije i davali injekcije protiv bolova. Kasnije su mi rekli da sam se žalila na jake bolove, i da sam teško reagovala na podražaje. Oporavak je bio dugotrajan; nisam se mogla sama ustajati, ali me nisu mogli ni puštati da dugo ležim jer sam od prije bila sklona upalama pluća, i brinulo ih je da je opet ne razvijem. U pratnji sam uvijek imala po jednu sestru, i bez nje se sasvim sigurno ne bih mogla kretati do kupatila i natrag: nisam se mogla oslanjati na desnu nogu, i uvijek smo pazili da hodam uza zid. S vremenom su simptomi počeli popuštati, i bilo je sve lakše pomalo preuzimati kontrolu nad vlastitim tijelom. Počela sam takođe obraćati i pažnju na okolinu, i na druge pacijentice koje su bile sa mnom u sobi. Oni koji su proveli neko vrijeme boraveći u bolnicama, bilo duže vrijeme, bilo u nekoliko navrata, znaju da vas zajednička nevolja može itekako zbližiti. Gospođa u krevetu pored mene je imala je istu dijagnozu kao i ja, Non-Hodgkin, i bila je jako pažljiva. U svemu mi je pomagala, i kad je trebalo ustati i leći, i kad je trebalo dodati lavor kad mi je bilo muka, i kad je trebalo pozvati sestre da mi daju lijekove, infuziju ili pomognu u vezi bilo čega drugog. Ali dok sam ja polako napredovala, ona je nažalost slabila; uskoro su se naše uloge promijenile i ja sam bila ta koja je nudila pomoć a ona je primala.

U vezi toga, jedna od stvari koja ima jako veliki uticaj na borbu protiv bolesti je ishrana, odnosno, energija koju putem hrane morate unijeti u organizam da biste uopšte imali snage boriti se. Prvo o čemu sam se raspitala kod moje liječnice prije nego što sam došla u bolnicu bilo je da li postoje neka ograničenja u pogledu dijete. Ona je rekla da ih nema, da mogu nastaviti sa ishranom koju sam već i praktikovala, da bi čak bilo preporučljivo i jesti nešto kaloričnije prije same kemoterapije, a da je jedino što može savjetovati da trebamo biti umjereni u svemu, i jesti sezonsko voće i povrće kad god nam se ukaže prilika. To mi je zvučalo kao razuman savjet koji se može primijeniti i na svakodnevni život, a ne samo na ona razdoblja kada imate problema sa zdravljem. Što se tiče preparata, čajeva i sličnih stvari, savjet je bio da se informirate o njima, i da povedete računa o mogućim interakcijama sa lijekovima koje već primate, ali da se ne uzdate previše u preparate koji obećavaju brzo i čudotvorno ozdravljenje.

No vrlo je teško održati snagu u slučajevima kad ste na kemoterapiji pa imate tipične nuspojave vezane za nju – mučninu i povraćanje. Ako ne uspijete pravovremeno nadoknaditi energiju izgubljenu povraćanjem, biće vam mnogo teže pratiti liječenje i vaš rizik će biti viši. Lako je reći da je rješenje tog problema jednostavno – samo pojedite nešto lagano nakon što povratite, pa taman i silom. To međutim nije tako jednostavno kao što se čini: ja sam jedna od onih za koje je povraćanje mučenje, čiji se mišići grče i kapilari pucaju toliko da im je cijelo lice crveno i oči potpuno podlivene krvlju i koji nemaju snage koliko za sljedeći udisaj vazduha. Zadnje što nakon toga želite je ponovo nešto staviti u usta, i sam miris hrane prijeti da ponovo pokrene nagon za povraćanje. Naravno da i vi znate da morate nadoknaditi to što ste izgubili, da od toga ovisi vaš oporavak, ali vam se čini da je napor koji morate uložiti u jačanje mnogo veći od rezultata koji izgleda nestvarno daleko. Puno ljudi jednostavno odustane u tom trenutku, i jako je važno pružiti im podršku, hrabriti ih ali ih ne siliti.

 

Ali čak i to ne mora biti presudno: mojoj bolničkoj drugarici nije uopšte bio problem povratiti, ali je za razliku od mene povraćala jako često, uprkos svim lijekovima i infuzijama koje su joj i osoblje i porodica obezbijedili. Brzina kojom je ona gubila energiju je jednostavno bila brža nego ona kojom je stizala da je nadoknadi.