Morate biti registrovan ili prijavljen korisnik da biste izvršili ovu akciju.

Registracija
Zaboravljena lozinka?

Prvi susret s bolešću

01.03.2017 / 16:26

Najprije da vam svima poželim sretan Dan nezavisnosti – vjerujem da ga neki od vas dočekuju u bolnici na terapiji, a neki se možda ovih dana prvi put i susreću sa ovom bolešću. 

Upravo o prvom susretu sa Non-Hodgkin limfomom želim da napišem nekoliko riječi, i nadam se da će moje iskustvo nekome biti od pomoći.

Na samom početku nije mi ni palo na pamet da bi manja natečenost grla i peckanje moglo biti išta više od pretjeranog konzumiranja sladoleda i ledenog čaja – bile su velike vrućine, kraj avgusta a ja još na godišnjem odmoru. Čak ni kad se pojavio otok na desnoj strani vrata nisam se mnogo uzbuđivala, samo sam nazvala svoju ambulantu da dogovorim pregled kad se vratim kući sredinom septembra.

Prvi znak da nešto ozbiljno nije u redu je bila reakcija liječnice koja me je pregledala nakon što sam joj opisala moje simptome: opipala je otok, onda je opipala cio vrat, a sve vrijeme je imala jako ozbiljan izraz lica. Na kraju je rekla, „Meni je ovo ipak malo sumnjivo; poslala bih vas na ORL na Koševo.“ U tom trenutku sam se ipak zabrinula – moja majka je preminula od raka dojke i redovno sam išla na preglede i vodila računa da se i sama pregledam, i mislila sam ako ikada išta nađem to će biti ista bolest kao njena. Nikada mi nije ni palo na pamet da bih mogla dobiti išta drugo.

Na Koševu sam dobila istu reakciju – opipavanje uz zabrinute izraze lica, i izjavu da „moramo ovo odmah operisati, već danas vas primamo na odjel!“ Naravno kad vam kažu tako nešto, nađete se potpuno zbunjeni i u strahu; i naravno da nemate sa sobom ništa što vam može trebati u tom slučaju: ni uputnicu u bolnicu, ni odjeću, ni lijekove koje eventualno pijete… tako da sam se vratila u svoju ambulantu, uzela potrebne propratne dokumente, i otišla kući da se spremim. Najvažnija je uputnica za bolnicu, bez koje ne mogu započeti tretman. 

Nisam spavala tu noć. Stotine mogućih scenarija su mi prolazile kroz glavu, od najboljeg do najgoreg. Razmišljala sam o tome kako će moja bolest uticati na moju porodicu, na moj posao, privatni život – koliko ću ostati u bolnici, hoće li biti komplikacija, kakav će mi biti kvalitet života u tom slučaju…

U bolnicu sam ušla krajem septembra, a biopsija je zakazana početkom oktobra. Patohistološki nalaz će se čekati nekih mjesec dana nakon operacije; tek nakon toga ćemo znati da li je u pitanju benigni ili maligni tumor. Prije toga je trebalo uraditi čitav niz pretraga, od EKG-a, RTG-a srca i pluća, UZV, analize krvne slike do ustanovljenja vaše krvne grupe ukoliko to već niste uradili i dobili naljepnicu koja ide u vašu zdravstvenu knjižicu. U zavisnosti od toga da li imaju dovoljnu količinu vaše krvne grupe, mogu vas zamoliti da nađete donatore krvi; u mom slučaju to nije bilo potrebno (ali ako možete da postanete donator krvi, svakako se informišite o tome – upravo vi možete biti odlučujući faktor u spašavanju nečijeg života).

Kod prijema razgovaraju s vama o onome što vas očekuje, i daju vam da ispunite predoperativni upitnik u kojem se traže informacije o prethodnim operacijama, anestezijama, alergijama na lijekove (ja sam alergična na penicilin i uvijek to naglasim ljekarima), redovnu terapiju koju uzimate. Pored toga dobijete sve informacije vezane za očekivanu intervenciju, anesteziju, eventualne moguće komplikacije i ishod. Nakon toga dajete svoj pristanak za operaciju, anesteziju i transfuziju krvi u slučaju potrebe – sjećam se da sam ispotpisivala nekoliko stranica i mislila zašto im treba potpis baš za svaku stavku umjesto jednog koji se odnosi na sve.

Prije same operacije sestre vam donesu anestetik koji popijete bez ili sa vrlo malo vode – ja imam poteškoće sa gutanjem lijekova, pogotovo onih koji nisu obloženi, tako da mi je to bio veći problem nego recimo umetanje braunile na koju će biti priključena infuzija. Zavidim onima koji mogu vrlo jednostavno popiti šaku lijekova kao da su bombone! Prije nego što tableta počne djelovati skidate svu odjeću sa sebe osim donjeg veša, i sav nakit. Tehničar potom dođe po vas i na pokretnom ležaju vas odveze do operativnog bloka – a DIP-u on se nalazi na 6. spratu, ako se dobro sjećam. Dok dođete do operacione sale već ste ošamućeni, tako da vam nije lako preći preko niskog zidića koji odvaja samu salu od ulaznog prostora. Na operacionom stolu provjeriće vam krvi pritisak, umetnuti braunilu na odgovarajuće mjesto u zavisnosti od stanja vaših vena, i anestezija će početi da djeluje u potpunosti.

Imala sam sreću da postoperativno nisam imala nikakvih uobičajenih nuspojava koje prate operacije – nije bilo mučnine, povraćanja, velikih bolova – i oporavak je protekao relativno brzo. Skinuli su mi konce i dren u predviđenom roku, i za kojih desetak dana sam bila otpuštena. Nakon kućnog oporavka počela sam normalno raditi, i čekala rezultate patohistološke analize koji su trebali biti gotovi krajem novembra, nadajući se tome da je u pitanju neki benigni proces za koji neću morati ići ni na hemoterapiju ni na zračenje.

Nažalost, rezultati koji su došli krajem novembra nisu to pokazali: dijagnoza je bila Non-Hodgkin Diffuse large B-cell lymphoma, i upućena sam na Hematološko savjetovalište na DIP-u. U razgovoru sa ljekarima u savjetovalištu, saznala sam da je u pitanju limfom koji je najuobičajeniji oblik Non-Hodgkin limfoma, da se pored limfnog sistema može javiti i u drugim dijelovima tijela, i da je brzo-djelujući. Upravo zbog toga bi se što prije trebalo početi sa tretmanom, koji bi u mom slučaju bila hemoterapija. Da bi se utvrdilo da li je u pitanju lokalizirani proces ili je došlo i do metastaze, moraću uraditi PET/CT.

 

Oni koji su se susretali sa ovim dijagnostičkim procesom znaju da se reagensi uvoze iz Turske, i da se često zna desiti da kasne zbog loših vremenskih uslova. Srećom, nisam čekala predugo te sam početkom decembra uradila PET/CT, i sa rezultatima koji su pokazivali samo lokalizirani proces primljena na Hematologiju. Tamo je određeno da ću primati hemoterapiju po CHOP shemi – cyclophosphamide, hydroxydaunorubicin (također poznat kao doksorubicin), oncovin (također poznat kao vinkristin) i prednisone. O samoj terapiji pisaću sljedeće sedmice.